Bicikilom
Od Panonskog do Jadranskog mora
2016.

April 2016
Hoćemo li ići ove godine do Đerdapa? Da pređemo skelom Dunav i obiđemo pećine Majdanpeka i okolinu?
– Sale ja moram na more. Dobio sam posao tamo.
– Ideš biciklom?
– Da
– Idemo zajedno.

10. JUN

Probudio sam se u sedam ujutro. Pola sata pre alarma. Naspavan i bez trunke nervoze, kao da treba da krenem na jedan krug po „lokalu“, a ne na put dug 800 km. Odmah oblačim biciklističku garderobu i čekam Nemanju da zajedno popijemo kafu. Ne žurimo u razgovoru, niti u ispijanju kafe. Vremena ima na pretek. „Psiho“ je još juče bio natovaren uredno spakovanim bisagama i spremno je čekao u dnevnoj sobi. Polazak je sinhronizovan za 9 časova. U isto vreme iz Kule kreću Sale i Ivan, a Nemanja i ja iz Sombora. Pa ko pre do bunar česme u Srpskom Miletiću njemu čekanje. A onda iz Miletića dalje… zajedno.

Oko devet se pozdravljam sa familijom, ili bolje rečeno opraštam. Ovo putovanje nije kao predhodna dva. Ovaj put je putovanje u jednom smeru. Počinje odlaskom iz Košavom zatalasanog klasja žita, ravnice i grada u parku, da bi se preko Mačve i Bosne nastavilo do Tara planine , Višegrada, prevaljalo preko cele Crne Gore i zaustavilo u BokoKotorskom zalivu. Biseru Jadrana.
Sedam na bicikl, resetujem kilometar sat, bacim pogled na zvezdu koja je već fino greje i stiskam pedalu. U glavi zasvira Karavan EKV-a, i istog momenta osetim nalet adrenalina, dopamina ili bolje rečeno „najčistije sreće“. Zakotrlja se moje treće cikloputovanje. Biciklom od Sombora do Herceg Novog.

III

Na izlasku iz Sombora mi kuma Dušica pozdravom upućenim sa prozora njene firme poželi srećan put.  Zove me i Goran,  Maricin muž, da mi poželi srećan put i uspešno novo radno mesto. Dodaje kako naš namenski bicikl, odnosno bicikl na koji se montiraju invalidska kolica odlično ide. Pilot projekat koji smo im napravili i u ime VeloArta poklonili. Čak su odradili i prvu dužu turu do Čonoplje. Tim njegovim rečima jasno mi e zatvorilo jedno poglavlje. Ovo više nije početak cikloputovanja, nego i novog životnog puta. U Nemanjinom društvu, potpuno opušten i srećan da je sve u najboljem redu, plovim preko Stapara ka Srpskom Miletiću. Zbogom Sombore.

Nakon par minuta čekanja u Srpskom Miletiću, na klupi pored česme, iz pravca Odžaka pojavljuju se Sale i Ivan. Sale sa svojim Jelenčetom, vuče dobrano napakovanu prikolicu. A videvši Ivanov bicikl pomislih da je on svoje stvari negde usput pogubio, ili da tek treba da ih pokupi. Osim par ukrivo vezanih bisaga na paktregeru, na kojima su bili otvoreni cibzari,  i jedne najlonske kese, nije imao nikakav dodatni teret. Ništa što bi ga razlikovalo od “na pijac kreno” veteran bicikliste i “800km deset dana puta” cikloputnika.
Gledam svoj bicikl. Da li sam ja pretovaren? Definitivno jesam. Moje magarence je trpelo teret od 10 kg na prednjem, i 16 kilograma na zadnjem točku. Pravdao sam kilažu činjenicom da se ja ustvari selim na more. Ali svaki put pretovarim bickl sa stvarima koje mi ne trebaju. Sve čega je dovoljno da bude jedan komad ja utostručim. Neka.. za svaki slučaj, zlu ne trebalo. Slučaj koji se do sad, svaki put, nije desio.

Sad, na okupu, mogli smo početi naše prvo zajedničko putovanje. Ni manje ni više nego pravac  na more. Ali nije more cilj, cilj je putovanje. Tako da smo, kako bi malo zavijugali stazu, dodali oko 200 km pride ne bi li obišli malo Hrvatsku, malo i Bosnu , malo i Zapadnu Srbiju, pa malo i sever Crne Gore. Od svega po malo se nakupilo 800km.
Sa česme u Srpskom Miletiću, sa Nemanjom kao pratnjom, nas trojica krećemo da krckamo prve kilometre. Prvo do Bogojeva. U Bogojevu se pozdravljamo sa Nemanjom, na samoj granici poziramo za prvu oficijalnu zajedničku fotografiju, dajemo pasoše na pečatiranje, nakon čega prelazimo Dunav i ulazimo u Hrvatsku.

01

– Al mi je žao što i Nemanja nije sa nama na ovom putovanju.
– Da Sale, i meni.

Po dobrom asfaltu i prijatnoj temperaturi pedalamo ka Borovu.

– Sale dobri smo, izgleda da imamo i vetar u leđa. Peglamo dvaespet!
– Nemam pojma. Kao što vidiš meni kilometar sat ne radi. Izvadio sam bateriju. Ne želim da znam ni koji je kilometar ni koja je brzina. Ne žurim nigde, samo želim da putujem, a Ivan ga je baš dao po gasu?
-Da, baš ga cepa. Ej vidi zrele višnje, Ivane!! Koči!

Vožnjom kroz park Adice i sporednim ulicama izbegavamo gužvu Vukovarskih bulevara i izlazimo na kej. Ispred nas Dunav, preko Dunava Srbija, a okolo svakodnevni život koji na nas ni ne obraća pažnju. Klinci na eskurziji kobajage slušaju vodiča, zaljubljeni parovi u gomili svojih snova, a mi se pitamo koliko ih je ovuda prolazilo prije nas. Pored reke je prijatno i mirno i odlično za odmor. Nakon pauze od 20 minuta nastavljamo vožnju. Malo trotoarima, malo bulevarima izlazimo iz Vukovara i grabimo dalje  ka Tovarniku i graničnom prelazu. Ravnim pejzažom Panonije. Bez zadržavanja prelazimo granicu i vraćamo se u Srbiju. U Šidu je sledeća pauza. Za ručak pljeskavica u od ranije poznatom „pečenjara na ćumur” restoranu.

Napojeni i nahranjeni, i dobro raspoloženi nastavljamo dalje. Na razbijenom putu ka Sremskoj Mitrovici nižu se sela milih imena: Baćinci, Kukujevci, Kuzmin, Martinci, pa i Laćarak čiji izvor dobija vodu sa 74 metra dubine. A lanci na ljuljašci prašnjavog dečijeg igrališta cvile, isto tako, od sedamdeset četvrte. Za žednog, i od izbegavanja rupa i lošeg asfalta, umornog cikloputnika, pravo mesto za odmor. Sad nam je Sremska Mitrovica kao cilj za prvi dan na dohvat pedale, a rezerve dana taman tolike da stižemo podići šatore i spremiti večeru.

Volim da dođem u Sremsku, odnosno Mačvansku Mitrovicu. U taj grad, Savom podeljen na dve polovine, zaljubio sam se  još prošle godine kad sam sa Nemanjom pedalirao do planine Tare, i kada smo dva puta prošli kroz ovaj grad. Kada bih birao mesto za „skućiti se“ Sremska, odnosno Mačvanska Mitrovica bi mi bili na vrhu želja. Volim i da se provozam njenim uskim ulicama projektovanim još u vreme Rimljana. Vozamo krug dva možda i namernog lutanja po centru grada, dok ne nađosmo most kojim ćemo preći na Mačvansku stranu. I eto nas na cilju. Letnjikovac u hladu lipe i plaža na Savi, ustupljeni od prijatelja Saše.
Na horizontu se video obris usamljenog kišnog oblaka koji je vijao zalazeće sunce, a mi požurismo da dignemo kamp.

1a

– Dobar dan. Momci da li vi znate da je ovo moj plac. Koga ste pitali da ovde dižete šatore?
– Nije ovo vaš plac. Odgovorih drčno ali sa osmehom na rubu usne. Pomislio sam da hoće da nas otera pre nego se raspremimo, a mi smo imali overenu „mesto za kamp“ kartu. Saša mi je ispričao kako se često desi da ujutro zatekne smeće nenajavljenih gostiju, kojima su sto sa klupicama pored Save i njegovo skriveno mesto idealni za noćno opijanje. I odmah se pozvah na njega.
– Saša, vlasnik, nam je dozvolio da ovde dignemo šatore. Maločas smo se videli.
– Pa ja sa Sašom zajedno održavam ovo mesto! Meni se niste javili. Odakle vi i kuda?
– Iz Sombora, idemo na more.
– Na biciklima?
– Ajde, ostavljajte šatore i dolazite na večeru. Sad smo skuvali juneći gulaš, ima piva
a i domaćeg belog vina. Eno ono tamo je moj splav.
– Hoćemo, samo da podignemo šatore.
– Ostavljaj šatore, to ćete posle! Gulaš ne valja kad se ohladi, a i znajući ekipu na splavu
večera vas neće dugo čekati.
– Ali kiša će..
– Dobro, kiša neće, a vi čim podignete šatore da ste se tamo nacrtali. Čekam vas!
– E pa momci imamo i večeru.
– Milane, kako si krenuo… mislio sam da će da nas otera. Nemoj više nikad da pregovaraš.
Dižimo šatore i ajmo tamo, dok se nisu predomislili.
– Šta ti je bre Sale. Ovo je Mačva, ovde je život! Ovde žive „zli Geci“.

Sledi fenomenalan gulaš, belo vino presečeno kiselom, starogradska muzika, priče o graditeljima čamaca, jedriličarskom klubu, prošlim vremenima, kao i o pravom životu u Mačvanskoj Mitrovici. Nakon večere kratko noćno kupanje i odlazak na počinak. Sava je tekla ka Dunavu, a po njoj gore dole, na brodu, klizilo je momačko veče.
Posle 140 km, gulaša i kupanja u Savi, uz zvuke falširanja pesme „Ženim se“ klizim i ja… U san.

11. JUN

Budi me bućka. Neko peca soma. Uz ritmiku bućke, muziku vetra u krošnjama, raspevale se i ptice. Čekam Saleta i Ivana da se probude, upijam sunce i pijem kafu. Na klupici pored Save.

02
Bude se i njih dvojica i kreće procedura. Higijena, pakovanje, punjenje bidona na izvoru (150m dubine) nameštanje na bicikl i krećemo!.
Prolazimo kroz selo Noćaj, i lagano kotrljamo prema Bogatiću. Vožnja kroz Mačvu me podseti na najlepše u putovanju biciklom. „Socijalni momenat“ kako bi to Nemanja nazvao. Ta dvosmerna interakcija sa okolinom.

Razmena dobrih želja i par neobaveznih reči. Uz osmeh podignuta otvorena šaka.
Pitanja: „Da li je vruće, odakle? “ pozivi iz bašte kafića: „Momci stanite da odmorite malo, ajte na piće.“ Kao i na prvi pogled obično dobačeno „Sretan put momci“. Ni jedna ta želja, poziv, izgovorena reč nije obična. Uvek je unikat. Uvek izgovorena od neke nove osobe koju vidimo prvi, a verovatno i poslednji, put u životu.
Pa upadneš u povetarac koji nosi mirise kolača iz bakine kuhinje, palačinki, paprikša, komovine. Miris šume, divljači, poljskog cveća, kamilice, mokre zemlje, oranja, ozona, pokošene trave. Miris parfema mlade žene kojoj ste, prikočivši, dopustili da vam pređe put.
Priče u pauzama… priče o svakodnevnici, problemima, budućnosti. „-Kako je kod vas? Isto.“ „-Ne rade fabrike? -Ne, ne rade. Mladi ili sede po kafićima, ili su u Beogradu… stoje ispred ambasada. “
Priče iz krošnji drveća u kojima svoje priče razmenjuju kosovi, štiglići, vrabci, senice, grlice i zebe, ostaviću za sebe.
Takav nam je dogovor.

Granica, i gužva na granici sa Bosnom i Hercegovinom. Kuda idu svi ovi ljudi? Da sipaju gorivo, manje akcize. Kako bi se dokopali hlada od metalnog krova graničnog prelaza “guramo” se preko reda, pravo pred carinika.

– Sačekaćemo mi red, samo da se sklonimo u hlad.
– Ja ne znam zašto vi čekate red… ajde prolazi!
– Dobar dan kolega… započeo sam razgovor sa policajcem. I ugrizao se za jezik.
– Kako smo mi kolege?
– Paaa moj kum… on stalno sa kolegama… prešlo u naviku. Možda je ipak bolje da ćutim.
(Sale me je samo pogledao)
– Tako, je li?.. (Uz osmeh.)
…Uh, dobro je.
– Odakle vi  i kuda?
– Na more.
– Na more? Ajd prolazi! I srećan put.

Odmah udaramo na kolonu automobila koja je razvukla skoro od jednog do drugog kraja mosta. …Biciklisti ne čekaju red na graničnim prelazima.“ Idemo u preticanje pa šta bude.

– Vidi ovih careva! A gledaj ovog što vuče prikolicu, eeee to je život!
– A pogledaj ovog kol’ku kartu ima, mora da je iz neke daleke pizde materine!
– Srećan put momci!
– Hvala
– Pa ovo su naši!! Aaa svaka čast!!

Prelazimo Drinu i ulazimo u Bosnu. Kratko se zadržavamo kod fakulteta koji na svom parkingu ima , izmeđuostalog, i maketu slonova. Pitam se ima li nešto da se pročita između redova slonova i đaka. Nastavljamo dalje ka Etno selu Stanišić. U lepo sređenom prostoru prepunom jezeraca, restorana, suvenir prodavnica, pravimo pauzu. Oči su bile u etno selu ali je stomak bio u Bijeljini. Tamo su ćevapi ispod sača. Glad nas je polako počela stizati. Napuštamo selo, i tako zajedno, ruku pod ruku, mi i glad, stižemo u Bijeljinu. Ne možemo da nađemo orjentir koji bi nas izveo na pravi put do „U na daleko poznatu ćevabdžirnicu“ pa se dogovaramo da glad utulimo burekom ispod sača. Još na večeri u Mitrovici nam je predloženo da probamo i taj specijalitet.
Bio je to odličan predlog.
02a

Koliko god dugo crtao i planirao mapu puta, put ti vrlo brzo pokaže svoju mapu. Tačnu.

Nakon odličnog i jakog ručka krećemo ka Loznici. Finim i ravnim putem. No da ne bi bilo sve idelano,  negde kod Janje stiže nas debeli gojazni, sive boje kože, oblak! Pun kiše! Jurcamo ali je „debeli“ ipak brži. Već nas hvata prvim krupnim kapima. Sale viče: „-Ona nedovršena kuća!!„ Stižemo taman da se sakrijemo u nedovršenu garažu, nedovršene kuće kada je „debeli“ prosuo sve što je imao u sivim mešinama. Čekamo da zaboravi na nas i odluta dalje. Kad je garaža postala bazen obijamo katanac na sklepanim vratima i ulazimo u kuću i odmah počinjem da  razmatramo opciju za dizanje šatora.
Srećom, nakon nekoliko sati „debeli“ se prebacio da poliva polja tek niknulog kukuruza. Čekanje oblaka i sušenja asfalta nam je otelo dobro parče dana, i na granicu stižemo oko 18 časova. Prelazimo Drinu po drugi put i ulazimo u Srbiju.

03a

3
Ušavši ne više od 100 metara, u Srpsku zemlju, dobrodošlicu nam iskazuje mali musavi dečak. Sa jednom nogom oslonjenom na ofucanu fudbalsku loptu, sa koje su kao sa nekog papirnog globusa visili napola istrgnuti neki nestvarni kontineti od skaja. U pocepanom šorcu i nekada beloj, a sad u boji spaljene zemlje, kratkoj majici, sa visoko podignutom rukom i otvorenom šakom pun ponosa uzvikuje:
„- Srećan put slavna Srpska vojsko! “
Rečenica me udara kao malj. Proključa lavina emocija i slika. Slika Srbije. U ritama, jednom nogom na svojoj zemlji, bar onoj što joj nisu oteli, drugom… ne znam. U grobu. Musava, gažena, pustošena, ali i dalje ponosna.
Nem… samo sam mu se blago nasmejao.
Na horizontu, sa Istoka, crni mrak se uveliko valjao preko Crnog Vrha i spuštao na Loznicu.

loznica

Pošto je očigledno da za dana nećemo stići na mesto predviđeno za kamp, do kojeg smo imali sigurno 20 km, samo po sebi se nametnulo razmišljanje o iznajmljivanju sobe. Sedamo u jedan od kafića u samom centru grada i naručujemo sve po redu: pljeskavicu, koka-kolu i kafu. Dok se Sale raspituje za cene soba, ja sam svakim minutom potvrđivao svoju teoriju da su žene iz Loznice najlepše. Žene iz Loznice su fakat! najlepše.
Ispostavlja se da je smeštaj u gradu skup. 2500 dinara po osobi.
„Na ulazu u Loznicu smo videli bilbord koji je reklamirao kamp udaljen 7 km, zar ne? Da mi zapnemo i odpedalamo tamo.” Slažemo se da je kamp jedini izbor. Ostaje nam da se u gradu obskrbimo namirnicama za večeru, i da udarimo pravac na kamp. Ivan i ja ostajemo pored bicikala dok Sale ne obavi kupovinu. Prilazi nam čovek u svojim srednjim godinama. Poznatog mi lika.

– Zdravo kolege
– Biciklista Dragan iz Loznice?!
– Milane? Pa to si ti ?! Prolazim i vidim kolege pa rekoh da im se javim. Pa otkud ti? Gde
ste se zaputili!?
– Izgleda da nam je suđeno da se sretnemo na svakom cikloputovanju? Krenuli na more.
Evo kupujemo večeru i idemo da tražimo kamp dok opet ne počne kiša.
– Krenuli na more?! Bravo!! Ajde da popijemo nešto. Imate vremena. Kamp vam je
svakako daleko, ali zato imate jeftine sobe u Banji Koviljači. Odavde, laganom vožnjom,
ste tamo za 15 minuta.
– Onda možemo na jednu kratku časicu razgovora. Voziš li?

Kao da je to pitanje svih pitanja za bicikliste. Ni, kako zdravlje junačko? Ni kako idu poslovi? Ako biciklista vozi, podrazumeva se da je i zdrav, i da poslovi idu baš kako i treba.

– Nisam već dugo. Niti imam sa kim, niti imam vremena. Ekipa se raspala. Svako tera na
svoju stranu. No to sad nije bitno.

Video sam kako mu se u zenicama kao kroz staklo projektora prikazuje film sa svih njegovih putovanja. Na Staru Planinu, u Albaniju, Grčku. Kako prelazi po 250km dnevno. Napada uspone i prevoje. Kako i dalje gori, zaražen virusom ciklonauta.

– Ajde pričaj mi! Gde idete? Koliko ste danas prešli kilometara? Hoćete li preko Bosne ili
kroz Srbiju? Šta ćete popiti? Ajde bar jednu za srećan put.

Mi smo mu, zaraženi istim virusom, uz pivo i somer odgovarali na sva pitanja.

U već debeli sumrak stižemo u Banju Koviljaču i uz pomoć Draganovih upustava nalazimo hotel Podrinje. Ivan ostaje da čuva konjiće, Sale i ja ulazimo unutra.

– Dobro veče
– Dobro veče, imate li slobodnih soba?
-Na prvom i na drugom spratu. Prvi sprat je potpuno renoviran. U sobama imate Tv,
Wi-Fi,
frižider. Cena je 1800 dinara po osobi.
– A drugi sprat?
– Imate čistu posteljinu, toplu vodu. Ima i Tv u holu, zajednički za ceo sprat. Cena je 600
dinara plus 50 dinara boravišna taksa.
– A ima li trokrevetnih soba na drugom spratu?
– Ima
– Uzimamo.

Ostavljamo lične karte kako bi nas ljubazna mlada recepcionarka upisala u knjigu gostiju. Sale se raspituje za mesto gde bi mogli ostaviti bicikle, a ja, dok čekam knjigu u koju ću staviti potpis, razgledam okolinu. Hotel nije bio prazan. Čak naprotiv, hol je bio pun muških i ženskih primeraka trećeg doba. Uljuljkani u poznu jesen svog života, jedna pojava van pravila kao što su tri šareno obučena momka koji putuju na svojim biciklima, vrlo brzo im vrate davno izgubljenu znatiželju i dečiji osmeh. A i popravili smo im prosek godina sa nekih 80 bar na 75. Izlazimo napolje da saopštimo Ivanu da danas spavamo u hotelu. Ko‘ gospoda. Sale mu govori da ode da se prijavi na recepciju dok mi poskidamo bisage i otkačimo prikolicu, kako bi sve smestili u prostoriju iza recepcije. On sa svog bicikla nije imao šta da skida.

Ne prođe ni pun minut a Ivan izlazi vidno iznerviran! Jebote, šta se sad desilo?!. Šta je zajebao? Gledam u Saleta. Da se nije pokačio sa nekim. Da ga nije neki od penzionera koji su milili po holu mrko pogledao, ili ga je recepcionarka pitala nešto previše lično. Nešto što ni CIA, a ni Bog otac ne smeju da znaju.

– Zamisli ova hoće da me zavede kao stranca i naplati boravišnu taksu duplo više!
– Zašto? Pita Sale.
– Nemam pojma! Lepo mi piše u pasošu gde sam rođen.
– Pa daj joj ličnu.
– Nisam poneo.
– A pasoš je Mađarski?
– Da! Je li to problem? Šta bi bilo da sam rođen u Jugoslaviji i da sam joj dao
Jugoslovenski pasoš, kako bi me onda zavela?
– Kao bezzemljaka. Konstatujem. Koliko košta boravišna taksa za bezzemaljce? Bolje se ti
prijavi kao običan stranac. Kad već ne nosiš naša dokumenta.

Sobe na drugom spratu hotela Podrinje su sobe ostavljene baš za ljude rođene u Jugoslaviji. Za nostalgičare. Odmah na ulazu stoji prazan ogroman ormar u kojem prazninu popunjavaju tri staklene koka-kola čaše, i nekoliko četvrtastih sapunčića.Na podu je etison koji se prostire od zida do zida, svetlo smeđe boje, sa šarama oblikovanim u neko univerzalno cveće i „kako deca crtaju“ listove. Kosine na plafonu obložene venge lamperijom, a malter prljavo belim sepom. Na zidu ispod prozora tragovi slivanja prljave vode i lošeg dihtovanja osušenog drveta, sa kojeg se ljušti farba. Prozor  je poslednji put ofarban masnom bojom iste godine kada je Dire Straits prvi put svirao u Zagrebu. Na srednjem delu se klatila mesing kvaka koja se mogla, poput propelera, zavrtiti prstom. Služila je kao ukras.
Iznad glava gostiju ostao je montiran samo metalni deo plafonjerke, sa dva grla. Bez mlečnog stakla, i bez jedne sijalice. Od ostalih stvari zaostalih iz davnih vremena, tu su bili, na dugačkom i plitkom stolu usamljen telefon sa slušalicom… bez brojčanika, a na krevetu zategnuta posteljina i beli peškir na kojem je vezom pisalo „HOTEL“.
Kao da je reč HOTEL šifra za pokretanje vremeplova iz mape prošlosti počinju da se pojavljuju urezana, ispisana, utisnuta, namazana lakom za nokte na drvenim površinama tajne poruke. U ovoj sobi Dragan je voleo Jelenu, VIII C bio na poslednjoj zajedničkoj eskurziji, Jedna Sanja je na vokmenu slušala Bježi kišo s prozora, a Dušan na Beograd 202 nove talase i novi privitimizam. Pank još uvek nije bio bio mrtav.
Nakon tuširanja ostatak večeri provodimo gledajući TV u holu drugog sprata. Nemci su tukli nekog na svetskom prvenstvu, a mi i duhovi prošlosti, lutali. Svako u nekom svom svetu.

fuzbal

12. JUN


Bude me kosovi. Park ispred hotela ih je prepun. Kažem Ivanu kako mi se čini da sam čuo da je navraćao „Debeli oblak”. Ivan gleda kroz prozor. „Jeste, sve je još uvek mokro.“ „Da zapnemo i da danas stignemo bar do Bajine Bašte i Zaovinskog jezera?. Tamo imamo rešen kamp.“ Bodrim i tobože dižem moral. Uspavali smo se i razvlačimo se po sobi. Opet nećemo krenuti pre devet. Pakujemo se i spuštamo torbe u prostoriju gde su nam prenoćili konjići.  U holu recepcije, natovarenih bicikala, provlačimo se kroz penzionere statiste koji nas, šarene kao papagaje, sa oduševljenjem gledaju. Ispred nas devojka od recepcionarke traži ključ od bazena. „- Imate bazen? “ priupitah, i ne sačekavši odgovor, iznerviran što to nisam znao sinoć demonstrativno guram bicikl napolje.
„- Gledajte ima li negde pekara. “ reče Sale i povuče svoju prikolicu mokrim ulicama Banje Koviljače. Ne uočivši nijednu pekaru, gladni, napuštamo grad koji nam je bio utočište.  Da bi ispoštovali plan puta, odnosno da ne malerišemo, pravimo kraću pauzu na pecaroškom mestu gde smo po planu trebali kampovati. Razočaran koliko je sve zapušteno i zaraslo od prošle godine, spuštam se do Drine, umivam se i kvasim stopala. Izgleda da ovo mesto više ne posećuju ni pecaroši, a ni šverceri.

Pekaru nađosmo pet kilometara dalje u Malom Zvorniku. Ustvari to je „all in one“ ćabica sa asortimanom, pekare, piljarnice, regularne prodavnice, a i pijace. Ima i mali stolić i par klupica na parkingu, što je idealno za kasni doručak. Već je 11 sati. Iz bisaga vadimo konzerve paštete i mesnog nareska i kupujemo hleb, paradajz, krastavce, i limenke pepsija.  Sale priprema doručak a Ivan započinje razgovor.

– Jeste li videli kako je htela da mi naplati taksu za strance u rođenoj zemlji?!
– A zašto ti nisi poneo ličnu kartu? upita ga Sale.
– Pa šta će mi. Imam pasoš. Treba još da vučem i ličnu kartu.
– Šta si toliko spakovao u bisage? Imaš sigurno, brat bratu pet kilograma tereta – uključih se u razgovor
– Dve rolne toalet papira, majice , šator, ćebe…
– A neki alat, pribor, konzerve hrane?
– Ne treba mi. E da, imam kašiku…
– Kašiku!? Začuđeno će Sale.
– Što si poneo toliko WC papira a ništa ne jedeš? Na šta ćeš potrošiti toliki papir?
– Slabo ja jedem na putovanju. Ne mogu u WC po četiri pet dana.
– Drži ovu paštetu! Jedi!
– Ja se izvinjavam. prekidam prodavačicu u puš kafenisanju, dok Ivan grebe po pašteti.
Da li bih mogao napuniti bidone vodom?
– Ne! Nema vode. okreće novi list Skandala i nastavlja sa ispijanjem tople domaće kafe.

04

Sva trojica smo grebali paštetu svežim hlebom i hvatali paradajz prstima, dok je sunce sušilo, od sinoćne kiše, mokru zemlju.

zvornik

Nakon Malog prođe i Veliki Zvornik. Kotrljamo lagano uz Drinu. Krajolikom koji se umesto ravnice, zatalasa u brdašca pokrivena gustom šumom. Klizimo sivom trakom okruženi hladom drveća sa jedne,  i smaragdno zelenom bojom Drine sa druge strane. Iznad nas se otvorilo azurno plavo nebo sa pokojim usamljenim belim oblačkom.
Znam da je do Zvornika ovako, a onda kreće tortura. Okrećem se prema Saši i Ivanu.
„Spremite se za patnju, sad kreću krateri.” Prošle godine je Nemanja ovde klonuo. Dobro se sećam mesta gde je samo rekao „-Aj stani“ i sišao sa bicikla.

– Ja ne mogu više! -Steglo me nešto… dođe mi da bacim bicikl u Drinu i da stopiram kući.
– Pogledaj ovo! Sa leve strane samo neke stenčuge, nadvile se, guše.. Ruke me bole od
izbegavanja rupa i sklanjanja od kamiona. Drinu ni ne vidim, samo šumetina i žbunje.
– Treba mi pauza, imaš li pri ruci bombona dekstroze?
– Ustvari, nedostaje mi klinac…

Sad kreće, iza ove krivine. Prolazimo krivinu i stupamo na sveže asfaltiran put!. Još uvek miriše farba izvučenih linija. Gume klize i skoro da ne moramo okretati pedale. Tek toliko da održavamo brzinu. Put kao staklo, pogled puca preko Drine i odlazi negde u Bosnu. Napokon savršeno i potpuno putovanje.

– Sale jesi li ovako zamišljao cikloputovanje? – upitah
– Da! To je to.
– Ivan nešto gunđa!
– Šta ti fali Ivane, pita ga Sale
– Pretovarili ste me!
– Nosiš pet banana i tri jabuke. Pretovaren si zato što si treći dan na putu a još uvek nisi
kenjao!!

put

Ponegde, na kratkim deonicama, na jednoj od traka fali asfalta, pa semafori regulišu tok saobraćaja. No semafori važe samo za automobile i kamione, a za bicikliste koji ne staju ni na granici, jedan semafor posađen na sred puta može da služi samo kao ukras. Prolazimo pored auta i vozimo neasfaltiranom stranom čime smo uštedeli 35 sekundi… i zasrali se blatom kao Englezi na Exitu.

– Srećan rad! Je li naporno?
– Ajjjj vid ovih! Imaš li rakije u tim torbama?!
– Imam! Za ne daj ti Bože.
– Ne daj ti Bože!
– Vaistinu ne daj.

Ubrzo se i litice razmakoše i napraviše mesta za malinjake i njive na kojima je tek počeo da niče kukuruz. Prodisao je prostor. Prolazimo Ljuboviju i spomen obeležje junacima Drinske divizije i Solunskog fronta.

Večna slava slavna Srpska vojsko.

spomen

malinjacisale

Taman kada čovek pomisli da ništa ne može da mu pokvari fenomenalno raspoloženje,  onako podlo, sa leđa, uhvativši prečicu vazdušnom linijom preko brda, prevali se Debeli oblak i počne da nas zasipa svojim srebnim kapima kiše. Verovatno nas je jurio još od Banje Koviljače, rasipajući vodeni tovar i vukavši za sobom svoju sivu zavesu satkanu od paučine i okićenu biserima krupnih kapi vode. Do sad smo držali odstojanje, ali sad nas je stigao. Na ulazu u Grabovicu.
„-Raketa!!“ povika Sale , pokazujući na neonski natpis instaliran sa desne strane puta.
…Sale, izgleda, ima tu moć, da kad god nas stigne kišni oblak, spazi neki zaklon.

Sklanjamo se ispod strehe, na prvi pogled, male drumske kafane. Njen jarko ofarban zid žute boje bio je ukrašen nacrtanom lozom, prozorima ofarbanim prerađenim uljem, ispod kojih je drečao narandžasti sims. Utočište su našla i tri stola, zidana od kamenih oblutaka sa klupama čiji su nasloni i rukohvati bili napravljeni od, vetrom i vremenom, izuvijanih grana, verovatno skupljenih na obali Drine. Utkan u grane, zauvek zakočen, našao se i  stari drveni točak.
Upoznajemo se sa gazda Radetom, bivšim vozačem autobusa Autoprevoza Raketa flote,
i pitamo šta ima na meniju. Nešto lagano i osvežavajuće. Dok Rade nabraja meni sa susednog stola, dva lokalna momka, dobaciše predlog. Fenomenalna teleća čorba.
Cena, 150 dinara. Debeli polako prolazi preko nas i odlazi na jug, a mi upoređujemo živote sa lokalcima. Čavrljamo o Bosni, poplavama, dijaspori, vojsci u Somboru. Uz toplu čorbu.

„Ih, kakva je to bila kasarna! Izgleda da je cela Jugoslavija služila vojsku u njoj.“

Sa drvenih klupa pratimo prolaske kamiona, sve su tanje zavese vode koje vuku za sobom. Debeli se odvaljao na Jug. „Momci vreme je da se krene.“ Tako i uzjahasmo svoje konjiće ali ne prelazimo ni kilometar. Iz pravca Juga, preko brda u Bosni se počeše valjati Debeli oblak, i to sa braćom, sestrama, i svom rodbinom koju je mogao skupiti. Debelo je rešio da nam prekine putovanje. Na telefonu otvaram sajt RHMZa i vidim da nam dolazi potop kiša u svim bojama. Od svetlo plave do jarko crvene. Dolazi potop.

– Ljudi ovo ne izgleda dobro. Imamo cirka 15 minuta da odlučimo šta ćemo. Ili dižemo
šatore ili se vraćamo u Raketu. Rade je spomenuo da iznajmljuje krevete lovcima. Da
ima brvnaru na obali Drine.
– Daj da sačekamo malo. Možda nas promaši
– Sale evo ti pogledaj. Ovo je toliko veliko da nas ne može promašiti. E! Ima tu blizu
uređeno pecaroško mesto, mogli bi tamo dići šatore. Samo moramo krenuti što pre!
Ostaće nam svega par minuta za montiranje.
– Hehehe znate… meni šator prokišnjava… hehe – dodaje Ivan.

clouds

Prve kapi kiše već bombarduju oko nas. Okrećemo, i brzinom rakete bežimo nazad… u Raketu. Raketa je sigurna luka dva puta u toku dana. Kako smo ušli unutra tako je sastavilo. I iz neba i iz zemlje. Sklanjamo bicikle u garažu, vraćamo se mokri u restoran i naručujemo kafu. Gledajući iznutra restoran je bio ogroman sa dve svečane sale, velikim šankom i natkrivenom terasom. Napolju lije kao iz kabla, a put se pretvara u plovni put. Uz zaglušujući prasak puca grom. Restoran ostaje bez struje, a mi ostajemo bez kafe.
Pitamo gazda Radeta za smeštaj, i on nam nudi  krevete po ceni od 500 dinara, u lovačkoj brvnari na samoj obali Drine. Bez nekog velikog izbora prihvatamo ponudu, bicikle ostavljamo u garaži restorana, i autom sa gazda Radetom se spuštamo nekih kilometar niže do brvnare. Usput slušamo priču o velikim poplavama 2005-te, kada je Drina toliko nadošla da je nosila kuće iz temelja. Da je kopala obale, i napravila novi tok.
„Evo vidite i sami“ Na samoj obali reke nas čeka,  ne baš uređena soba, sa šest kreveta i kupatilom, na čijim je pločicama bilo groblje bar deset generacija raznoraznih insekata. Posteljina je čista, objekat čvrst i krov ne prokišnjava. To nam je, u datim okolnostima, bilo dovoljno. Raspremamo se, zobemo čokoladice i banane i spremamo za spavanje.

brvnara

Ivan se uzvrpoljio…

– Uff.. sranje… vidi ovo.. E, jel mi krvavo oko? – pita Ivan.
– Jeste, desno. Šta ti je?
– Ma naočare za sunce, nisam ih poneo. Ušla mi prašina ispod sočiva pa mi se upalilo oko.
Vidi koliko sluzi… Kao da me jebo veliki crnac sa velikom kitom… ili mali japanac sa
velikim dildom!
– Šta si rekao?!
– Ma veliki crnac sa velikom kitom, ili možda mali japanac sa malom kitom. Toliko imam
sluzi u oku. E! Kinezi. Oni prave dilda!
Muk…. a onda nas dvojica praskamo u smeh! Smeh koji traje… do bola u stomaku, i poslednjih molekula kiseonika u plućima. Na koncu dana nije nam ostalo ništa drugo nego da lupetanjem i smehom izlečimo pokislo raspoloženje, i popravimo smeštaj.

13. JUN

Budi me huk reke. Maglovito jutro. Kao da je oktobar. Gledamo Drinu u svom novom toku i kuću za koju nam je gazda Rade rekao da su je zatekli dvesta metara niže. Gledamo i našu rezidenciju. Iznad ulaza u naš paviljon Titova slika. „Pa mi smo spavali u Titovoj vili!“ Peške se vraćamo do restorana gde nas dočekuje gazda Rade.

brvnara2

drina

– Momci hoćete li da jedete nešto?
– Ne, nismo gladni, a i već kasnimo. Može li kafa?

Izvlačimo bicikle iz garaže i spremamo ih za polazak. Kiša opet počinje.

raketa

„- Ne vredi nam više da čekamo da prođe. Ovako će da gnjavi ceo dan. Ja ću prikolicu da
umotam u najlon i oblepim izolirkom. Samo da nađem poštino gumeno odelo.”

Ivan kopa po svojim bisagama i vadi neku kesicu. Iz nje vadi još manje upakovano parče  najlona, razmotava ga i navlači na sebe, plavkast, skoro nevidljiv, kesa plašt, u obliku ponča. Ultra lagan, ultra tanak, ultra nepostojeći. „Ja sam spreman“ Mi se pitamo kako se spremio kad nema ništa na sebi, sem nekog tankog najlona koji će probušiti prve kapi kiše. Sale pakuje prikolicu i navlači pačije žuto gumeno odelo a ja stavljam kese na patike. Tobož kamašne. Napola pripremljeni za kišu kotrljamo dalje.

ivan

Po vrhovima brda kao vata na novogodišnjoj jelci stoje zakačeni oblaci, a kroz korito satkano od tamno zelenih krošnji bukve i svetlozelene visoke trave među kojom su ponegde bili razbacani krovovi kuća, po kojem se razmotao vijugavi, siv napukao i vlažan asfaltni put.

kotrljanje

„Nacionalni park Tara 28km.“

– Sat i po vremena i u Bajinoj Bašti smo. – konstatujem.
– Već je 12. Mogli bismo nešto i da pojedemo? – dodaje Sale. – Evo taman ovde gde piše
komplet lepinja!
– Ja nikad nisam jeo komplet lepinju, šta je to? – pita Ivan
– Nisi nikad jeo komplet lepinju? E sad ćeš! Milane pauza!

Jedemo mega kalorične lepinje i zalivamo koka-kolom. Kalorije koje će brzo potrošiti jer nam sledi dobar uspon na Taru i Zaovinsko jezero. Ivan uživa u magičnoj mešavini ukusa lepinje, topljenog sira, jaja i moče. Nabacuje blaženi osmeh i zadovoljno mazi svoj stomak.
Oko pola jedan stižemo u Bajinu Baštu. Tek se po koji zrak sunca probija kroz guste oblake, i uliva tračke nade da će kiša, bar za danas, dići ruke od nas.
U marketu dopunjujemo zalihe hrane i vode, a ja zovem Peđu iz doma izviđača na Zaovinskom jezeru da proverim imamo li još uvek unapred dogovoren smeštaj.

– Uh pa gde ste vi momci?. Juče sam vas čekao. Sad sam u Bajinoj Bašti, kolega će biti u
domu do 16 časova, posle toga se i on vraća za Bajinu Baštu. Ako možete stići do tad bilo
bi dobro.
– Ok Peđa, evo da vidim sa ortacima pa ti se javljam. Čujemo se.
– Ljudi imamo problem. Izviđački dom je otvoren do četiri. Čeka nas uspon „dumrem“ a
mi iz ravnice podnosimo uspone ko Đoković gluten. Kako se setim prošle godine, tako
mi pada mrak na oči. Nisam baš siguran da možemo tamo stići do četiri. Ako zakasnimo   ne gine nam kampovanje negde u šumi.
– Koliko imao do Perućačkog jezera? – pita Sale.
– Ne znam, oko desetak kilometara. I tamo imamo neko mesto za kamp, ali hoće li nam
biti rano da u tri sata dižemo šatore.
– Pa ništa, ionako kasnimo jedan dan. Da mi ne idemo ni na Perućac ni na Zaovine…
Moraćemo zaobići jezera Tare. Da teramo dalje pa dokle stignemo?
– I ja kažem da cepamo dalje. složi se Ivan.
– Halo Peđa! Pičimo dalje.
– Važi momci. U Kremnima imate kamp i mislim da nije skup. Srećan put!

Puzimo uz obronke Tare. Polako i teško. Gunđam što sam opet pretovario bicikl. Ni Sale nije u boljoj poziciji, vuče tešku prikolicu. Magarence, kako smo od milošte zvali najveći mega-range zupčanik, kudikamo je olakšavalo penjanje, ali nedovoljno da udobno možemo savladavati serpentine bez pauza na svakih 500 metara. Jedino Ivan svojski čupa, prejako za moj tempo.
Svakim savladanim metrom, i pucanjem u mišićima, pucao je i pogled. Preko krošnji drveća, na polje kojim se prostirala Bajina Bašta oblaci su propuštali snopove svetlosti koja je žutim tufnama šarala po ustalasalom zelenom tepihu. Preko tepiha je vijugala zeleno-plava Drina.  Kad te pogodi jedan od tih svetlosnih snopova postaje nepodnošljivo vruće. Onda se zavesa zatvori, snop se ugasi, i znojavi dres postane nepodnošljivo hladan. Tako proživljavaš smenu godišnjih doba u minutima. Sa leve strane, desetinama metara u vis, dizao se prirodni kameni „potporni zid“ koji je, činilo se, držao svu težinu planine Tare ne dozvoljavajući joj da nas proguta. Povremeno pratim „Debelog“  kako trčkara okolo.

basta

zid

Uspon, lakat krivina, uspon, lakat krivina, uspon, lakat krivina, česma, uspon, lakat krivina, bombon dekstroze, uspon, snikers, lakat kri…

– Zdravo kolega! – sa suprotne strane puta koči MTB.
– Ehej pozdrav kolega!! Tebi je fino, kad ti je nizbro. Ajde molim te reci mi koliko još ima
do vrha? Ako treba slaži me, samo me obraduj.
– Oooo pa tebi stiže poslastica. Sad imaš tri kilometra sa usponom od devet posto.
– Rekao sam sla… jesu li ovi moji blizu?
– Tu su ispred, na sto metara.. Al si se ti pretovario! Gledam i onog sa prikolicom, šta
vučete toliko? Ja sam nosio upola manje kad sam putovao biciklom u Španiju!
E još si i ti našao da me jebeš… mislim se u sebi. – Ja se i selim… E idem polako, da me
kolege ne čekaju.
– Aha , pa onda dobro. Ajd! Srećno!
– Hvala brate.

„Brate moj napaćeni.. nemaš ti pojma šta je patnja Vojvođanina na usponu.

Kolega otpusti kočnicu i prepusti se gravitaciji, ja stisnuh pedalu, popustih kočnice, i nastavih borbu sa brdom. Što sam bliže vrhu bliže sam i kiši koja polako ali sigurno steže obruč. Podižem ruku i dodirujem oblake. Prsti su mi mokri. Pritisnut težinom neba puštam pogled u širinu.. Preko zelenih zatalasanih livada uokvirenih borovom šumama koje se tope i slivaju negde… dole. Grizem „poslasticu“ išaranu vijugavim asfaltom, sve jače i sve lakše. Prevoj mora da je blizu. Šaltam lanac sa magarenceta na konjića i uživam u tišini. Iz krivine izlazi crni golf 5, prvo usporava a onda koči i staje. Pomišljam da ću dobiti neku instant pohvalu, ili pitanje. Spuštam pogled na tablice.. Herceg Novi! AU001. Odakle Herceg Novi?! Ma šta je ovo?! Znam ove tablice! Pa to je… iz auta izlazi Bojan. Prijatelj i budući kolega, iz Herceg Novog. On u prolazu preko Tare ka Valjevu gde mu je trenutno familija, a ja na usponu preko Tare na putovanju u Herceg Novi, gde ću kod njega u firmi raditi.

„Opet sudbina prespaja puteve, ili putevi prespajaju sudbine. Nisam siguran.”
Nakon kratkog razgovora i zajedničke fotke, Bojan odlazi.  Iskoristivši moju stanku kao priliku, „debeli“ oblak me hvata bez garda. Uspevam tri puta da okrenem pedale dok me nije uhvatio u mrežu, i tako se mokar od znoja, u sekundi, pretvorih u mokar do gole kože. Sad nema Saleta da viče eno zaklona! i ja bežim pod prvi krov koji vidim.
Drveni letnjikovac.

tara_rain

– Alo Sale! Gde ste? Mene je uhvatio pljusak i ne mogu mrdnuti. Evo me u nekom
vidikovcu. Otvoren sa svih strana. Tuče me vetar ali bar ima krov koji ne prokišnjava.
– Uhvatio je i nas. Ivan se sakrio u neko autobusko stajalište, tu sam ga stigao. Ima ovde
neki restoran, sad ću proguglati kontakt telefon. Koji vidikovac ? Jesi li prošao staklenu
kuću?
– Nemam pojma gde sam. Nebo se zatvorilo i poliva na sve strane. Ne sećam se da sam
video staklenu kuću. Obišao sam kuću pored vidikovca. Mislim da u njoj već dugo niko
ne živi. Uveliko se guli farba na ulaznim vratima. Ako se ne smiri za 20 minuta ja ću
ovde u dvorištu podići šator.
– Ok, sačekaj da vidim ima li ovde neki smeštaj.
– Važi.

Vetar i stajanje u mestu su me toliko ohladili da počinjem nekontrolisano da drhtim. Prisećam se reči Dila, od prošle godine, kad smo se posle užasnog uspona popeli na Mitrovac.
„Naložio sam vam vatru, drva ima da možete ložiti celu noć. I da znate da ovde jedino u avgustu ne pada sneg, jer je vruće da se čisti.“
Da mi je sad ta furuna i sanduk drva.

– Halo Milane. Cena smeštaja ovde je 2500 dinara po osobi. Ivan kaže da mu je to puno.
Evo ga sedi i cvokoće.
– Hohštapleri! Sale ja ovde dižem šator. Moram pod hitno da se ugrejem.
– Ima li mesta za nas? Znaš da Ivanov šator prokišnjava.
– Nekako ćemo se smestiti.
– Ajde dolazimo , ne vredi više da čekamo. Posmrzavaćemo se. U prolazu ću da bacim
pogled na staklenu kuću , možda bi se i tamo mogli nekako ugurati. Zatvorena je sa tri
strane i ima krov.

Nakon par minuta se pojavljuju iz krivine.

– Pa ti si prošao staklenu kuću, Eno je dole nekih 300, 400 metara sa desne strane.
Možemo tamo zatvoriti ulaz ceradom , ostaviti bicikle napolju i uvući se u vreće.
Au čoveče kako je hladno! Vidi Ivana! Ništa ne govori, samo cvokoće…

Pokazujem im parče betona zaklonjenog terasom gde sam mislio podići šator. Gledamo ga i merimo. I što ga duže gledamo, i merimo, to prostor postaje sve manji i manji.

– Ej vidi onu kuću što se gradi! – primećuje Sale. – Ima krov i sigurno više suvog prostora.
Ajmo tamo. Ako i ima nekog molićemo da nas pusti da prenoćimo.

„Provaljujemo“ barikadu od siporeksa na ulaznom otvoru, i upadamo unutra. Nema nikoga. Večeras je ova kuća naš dom. Brzo ubacujemo bicikle i vraćamo blokove na ulaz. Biramo mesta skrivena od pogleda sa ulice i promaje, svako za svoj apartman. Tiho, lopovski, čistimo mesta za šatore od eksera, grumenja maltera, i ostalih nusproizvoda neimara. U tišini i mraku, osvetljeni samo plamenom plinskog gorionika podgrejavamo gotova jela, i uz fuktanje i duvanje u kašiku ih jedemo vrela, ne bi li se nekako ugrejali. Nakon večere zavlačim se u svoju odaju, ugrejan vrućom junetinom sa buranijom i toplom vrećom za spavanje, raspuštam misli i nestajem u snu. Napolju fijuču krošnje, lupaju šalukatre i zvoni lim udaran kišom. Čujem i zvukove… pomeranje siporeks blokova, šaputanje a onda prasak smeha. Ili sanjam…
– Ivane?!
– A?
– Šta radiš? Sa čime to lupaš
– Kenjam.

apartman

14. JUN

Budi me cvrkut ptica i topli zrak sunca na platnu šatora. Dva jasna znaka da kiša više ne pada. Kroz rupu na zidu, gde će jednom da se montira prozor, puca pogled na šumu i bisto plavo nebo. Izvlačimo se iz svojih jazbina i žurimo sa pakovanjem. Bez obzira što žurimo, opet nam je start u pola 10. Nestalo je i nervoze, i studeni. Sve okolo je čisto, oprano kišom i obasjano suncem. Miriše na dobar dan.  Sledi nam par stotina metara uspona, i na prevoju smo. Stajemo na benzinskoj pumpi da na brzinu dospemo čokoladice i vodu. Sa vrha brda svaka staza vodi nizbro, a sa planine to nizbrdo je dugačko i na momente do 50km na čas brzo. Spuštamo se po leđima serpenta koji je progrizao svoju stazu  kroz šume borova, jela, i drugog četinarskog drveća. Južnom stranom Tare, vijugavim putem, do rodne kuće Tarabića. Kremanskih proroka. Pred njihovom kućom se zadržavamo taman toliko da skinemo jakne i bolje namestimo bisage. O proročanstvima neki drugi put, a o Kremnima uskoro.
U Kremna stižemo oko 11 časova i uz namćor pesmu Balaševića pravimo prvu kafe pauzu.

– To samo mož u Vojvodini, da neko vozi bicikli…
– Mater im! Dodasmo u glas Sale, Đole i ja.
– Nikada mi voda nije ovako prijala u pi… materinu. – nastavlja Ivan. – Jednom da je
unesem i ovako, oralno, a ne samo preko kože.

Deset minuta posle i opet unosimo vodu preko kože. Kod Šarganske osmice nas opet hvata pljusak, kojem bežimo pod nadstrešnicu kolodvora. Ubijamo vreme u čekanju, i  uz zanimljiv razgovor sa radnicima, kojima je od svih naših priča i dogodovština bila najzanimljivija jedino Saletova prikolica, čekamo da prođe kiša.

– A svaka ti čast kako si ovo napravio! I to kuda idete i kako.. Ja ne bih mogao ni dvadeset
metara do prodavnice.
– Pre neki dan su prošli stranci.. – ubacuje se drugi. – aaaa, što imaju opremu, i to su neki posebni bicikli.. Oni leže! Juče prošli muž i žena, on sedi normalno a ona leži! Na jednom biciklu! Al’ muž upravlja. Bolje tako…. jel da? Da muž upravlja a žena leži hehehehe….
– Krenuo ti tako jedan naš, znaš ga sigurno! – vraća se prvi. Al’ on imao one debele gume…
– Bolje da i mi krenemo, jer ako ovako nastavimo,  trebaće nam mesec dana da stignemo do mora.

sargan

Uz blagi uspon stižemo do tunela Šargan, i  na još jednu „mačke miša“ igru ,sa debelim. Još jednom Sale viče! I još jedan kratki beg ispod strehe opet neke zaboravljene kuće i nečijeg sna koji se “ostvarijo”, da bi nakon ostvarivanja pao u zaborav. Nakon sedamsto šezdeset petog pljuska, vraćamo se kod izvora, napravljenog “by JNA”, kako bi napunili bidone i osmotrili ponudu starine Novaka, koji je pored česme, na malom stolu na rasklapanje, prodavao med, slatko, i drvene oblutke sa urezanim lokalnim motivima. Opet se pitam „da li sudbina prepliće puteve ili putevi prepliću sudbine“, dok slušam razgovor između Saleta i srednjovečnog bračnog para koji je zaustavio auto kako bi pitao bicikliste za savet: „Koji bicikl da kupe sinu?”. Brzo se ispostavlja da su oni i Sale bili zajedno na svadbi. Saletova sestra se udala za njihovog sina. Nakon razmene telefona, svi zajedno, ali svako na svojim gumama,  krećemo ka Višegradu.

Opušteni, možda i previše,  ulazimo u tunel koji je dobro osvetljen, sa laganom nizbrdicom, u tom momentu postavljenom samo za nas. , Ivan je ispred mene u desnoj traci, ja vozim po sredini, a Sale je iza nas. Po bankini sa leve strane za nama trči pas. Prati nas još od Šarganske osmice. Iako smo mu par puta, onako kroz šalu, rekli da se vrati, nije hteo da odustane. Čuju se samo naše gume i šum vazduha. Iznad glava sve brže proleću neon svetla, a iza leđa, odjednom grunu buka, koja se brzo pojačavala…
“ – Priđi Ivanu, skupite se malo, Ivan nema svetla na biciklu!” – Sale mi viče.
Blago povlačim desnu stranu kormana, i vraćam se sa sredine asfalta u svoju traku. Zar je moguće da sam ovoliko teži, jako brzo sustižem Ivana!.. On ustvari naglo koči! Vidim kako se približava tamnoj traci širine dvadesetak centimetara koja se prostire sa jednog kraja tunela na drugi… Voda!. Ivan je i dalje na jakom kočenju. Puštam kočnice i bežim na sredinu puta. Iza mene puca zvuk! Udarac metala o beton, praćen drugim tupim zvukom, meso o beton. Škripa metala para prostor. Znam šta se desilo ali ne želim da poverujem. Okrećem glavu i preko ramena gledam nazad.

Ustani… ustani… ustani… molim te ustani…

Sale se podiže i četvoronoške penje na bankinu, okreće leđa ka zidu, i grabi svoja kolena. Bicikl leži po sredini desne trake, a prikolica stoji zaglavljena jednim točkom na bankini, skoro prevrnuta. Buka iza leđa postaje zaglušujuća. Vraćam pogled napred, taman u svetlost dana. Kočim i provlačim bicikl između betonskih ograda. Ne znam da li je prošao auto, kamion, voz ili avion.. ali buke više nema. Utrčavam nazad u tunel i vidim Saleta kako stoji na bankini. Kreće prema meni.

– Ajde molim te izvuci bicikl.
– Hoću, možeš li hodati ?
– Mogu, izgleda da je sve ok. Ivane zašto si kočio čoveče!!??
– Ne znam, učinilo mi se kao da je rupa na putu.
– Ma kakva rupa! obična voda. Što si kočio…
– Nisam video , izvadio sam sočivo jer me baš muči upala.
– Sale ove gume su žestoko sranje! dobacujem dok izlazim iz tunela gurajući bicikl. Malo
pritisneš kočnicu na mokrom i odmah proklizaju.
– Mogao sam da biram , ili ću udariti u tebe ili Ivana, ili da jako kočim. Stisnuo sam obe
kočnice i istog momenta sam udario o asfalt.
– Imao si mnogo sreće. Da ti je točak proklizao na drugu stranu pao bi na bankinu.

Analiziramo štetu. Na prvi pogled minimalna. Sem pokidanog sica, i ogrebane noge, nema drugih tragova havarije. Da je negde u tunelu ostao i bez prednjeg blatobrana, Sale je video tek na sledećoj pauzi, na Mećavniku u Kustiricinom Drvengradu.

Nemanja i ja smo prošle godine imali free pass kad redara kad nas je video u našem „očajnom izdanju”. Tada se Nemanja još uvek oporavljao od problema sa stomakom, i bio bled kao krpa. A ja sam stao ispred redara u naopako obučenim helankama, i sa žutim peškirom ispod kacige, koji mi je služio , iako je bio jun, za grejanje čela i sinusa promrzlih nakon pentranja i spuštanja po šumskim putevima Tare. Ni mi danas ne izgledamo bolje. Pogotovo Sale. Ovaj put je redar hladnog srca. „- Ulaznica je 250 dinara po osobi”. pola od smeštaja u Titovoj vili, pljeskavica i kola u Loznici, 12 čokoladica bonžite…
“ -Emire razmotri, molim te, opciju da ulaz u tvoje grad bude besplatan za bicikliste. Iz ekoloških, ekonomskih, humanitarnih, i svih ostalih razloga”.
„- Ulaz 250 dinara po osobi ponovi vratar”  Sale i ja odustajemo od reprize obilaska turističkog mesta.

– Ja nikada nisam bio ovde. – pomalo stidljivo reče Ivan
– Ajde onda , idi obiđi mesto. Kad već prolaziš ovuda, šteta bi bilo da ne vidiš. Taman ću
ja probati da sredim sic.
– Au nemam fotoaparat. Ima li neko?
– Evo ti moj telefon pa fotkaj. U Bijeljini smo počeli skupljati magnetiće za frižider, donesi
mi jedan. I polako, imamo vremena.
– Ej donesi i meni jedan. – dobacuje Sale dok razgleda sic.
– Nakon pola sata Ivan izlazi zadovoljan. U rukama nosi naručene “poklone”.
– Sad pravac Više – Andrić grad.

ivan2

Još malo spuštanja, i kotrljanja dobrim i ravnim putem, sve do granice, koju bez problema prelazimo, šarmirajući lepe carinice. Uz par neobaveznih rečenica, i oduševljenja, po drugi put, na ovom putovanju, ulazimo u Bosnu. Vozimo kanjonom reke Rzav, prolazeći pored manastira Dobrun, odnosno manastira Uspenja Presvete Bogorodice, u čijem se sastavu i Muzej Prvog srpskog ustanka. Stajem na kratko kako bih napravio foto uspomenu.

dobrun
Nakon prevaljenih dvadeset i pet kilometara stižemo u Višegrad i spustom od oficijalnih sedam odsto, a bilo je brat bratu 12, slećemo u centar grada.
Razledamo Trg Petra II Petrovića Njegoša, i Crkvu Svetog Cara Lazara, iza koje puca pogled na Drinu, i Most Mehmeda Paše Sokolovića. Vraćajući se bulevarom Mlade Bosne razgledamo i zavirujemo u izloge pekara i kroz prozore restorana. Već je četiri sata, a mi nismo pristojno jeli još od podgrejanog gotovog jela na Tari.

visegrad

– Ja predlažem da nešto pojedemo i da nađemo neki smeštaj.
Da danas više ne vozimo – predloži Sale.
– Da to bi bilo dobro. Nisam hteo da te nagovaram na bilo šta, iako je sve odlično prošlo
pad nije bio nimalo naivan. – dodajem.

Raspitujemo se za smeštaj. Za ručak ćemo lako jer znamo da u koji god restoran u Bosni da sednemo, hrana će biti vrhunska. Od mladića koji prodaje đinđuve dobijamo informaciju da je kod Milke koja živi iza ćoška cena 10 eura po krevetu. Biće voljna da spusti cenu, ako mi budemo voljni da slušamo njene čaršijske priče. Verovatno su joj priče nerealne kao i cena, ali ako spusti cenu kreveta za par eura rado ćemo saslušati Milku storytellera.
Da bi prekratili vreme, Milki potrebno za skupljanje priča, sedamo u prvi restoran koji vidimo. Restoran picerija Atos. Bez nekog dubokog razmišljanja naručujemo sledovanje: roštilj, koka-kola,  sladoled i kafa. Kroz opuštenu priču, kao jedini gosti u restoranu,   upoznajemo gospođu koja nas je poslužila, a koja očigledno nije bila običan radnik ali ni vlasnik. Izgubivši muža u ratu, teško je podnosila samoću i gubitak supruga, tako da je većinu vremena provodila u Višegradu, pomagavši sestri oko vođenja restorana. Kao srednjoškolka imala je veliku ljubav iz Sombora. Jednog brku, kojeg su otele godine ali koji je ipak ostao u zauvek u sećanju.
Preko vibera kontaktiramo i Saletov „susret sudbine“ i pitamo za smeštaj. Preporučuje nam dobro sređen smeštaj po Milkinoj ceni. Odmah prihvatamo, i nakon plaćanja računa pitamo gospođu Nadu kako najkraćim putem da dođemo do smeštaja.

– Zašto ne bi spavali kod moje sestre? Njena kuća je tu blizu. Ima veliku dnevnu sobu i
garažu gde možete ostaviti bicikle. Vidim da ste dobri momci i sigurno će vam izaći u
susret.
– A koja bi bila cena?
– Sad ću je ja nazvati, i objasniti o čemu se radi.

Nakon par minuta nam saopštava da će nas sestra rado primiti, i da je cena smeštaja 20 konvertibilnih maraka, odnosno 10 eura, za svu trojicu.
Porodica koja nas prvi put vidi u životu, otvara nam vrata svog doma i pravi nam smeštaj u dnevnom boravku. To nije bila ni kućica u dvorištu, ni gostinska soba za iznajmljivanje…  bilo je to gostoprimstvo i veliko srce ljudi u Bosni.
Nakon tuša opuštamo se igrajući igrice sa klincima Jovanom i Nemanjom, a pred spavanje se častimo, po čašom piva i vina. Imamo odličan smeštaj, dobro smo večerali i opuštamo se pričajući o danima iza nas i šta nas još čeka. Ivan ispira oko i reklo bi se da mu se upala smiruje.
Kada sve dođe do idealnog, obavezno stvari počinju da se menjaju… ka potpunoj katastrofi. Sale počinje da oseća bolove u levom kolenu. Jake bolove. Bezuspešno pokušava da se namesti u odgovarajući položaj, a po izrazu lica mu se vidi da je bol jaka i konstantna. Pokušaće da uz tablete protiv bolova pregura noć. Sutra će sve biti ok.

15 JUN

Budi me smeh i graja dece. Sale je već budan i  vidno neispavan. I ranije je imao problema sa spavanjem, ali ovaj put insomnija imadrugi uzrok. Konstantna i jaka bol u kolenu. U tišini pijemo kafu, on uz duplu dozu brufena. Dok čekamo da brufeni počnu delovati, razmatramo planove B.
Plan B: Da vozimo do Priboja gde bi se ukrcali u voz za Bar. – nije mi se nije svidela ideja da vozimo Jadranskom magistralom od Bara do Herceg Novog, što sam i rekao uz dodatak “ako baš mora”.
Plan B: Da hvatamo bus do Užica, a onda tamo da donesemo konačnu odluku. Da li povratak na sever ili dalje vozom na jug.  Verovatno nas, sa biciklima, neće hteti primiti u bus.
Plan B: Da ostanemo još jedan dan u Višegradu. – Ivanu je nezaustavljivo curio godišnji odmor a hteo je da provede bar 4-5 dana na moru. Što se dalo i primetiti po njegovom „udarničkom” stilu vožnje.

Sale lomi… “- Ljudi, ovo ništa ne popušta, nije dobro. Možda sam nešto i slomio. Vi vozite dalje, ja ću na autobusku i nazad za Užice.”
Video sam mu na licu koliko ga boli. Koliko ga boli, u grudima, spoznaja da je putovanje za njega gotovo. Opraštamo se od svojih domaćina i krećemo ka autobuskoj, gurajući bicikle.  Sedamo u hlad, očigledno, napuštenog objekta, kako bi sačekali autobus koji vozi berače malina u Srbiju. Ivan se unervozio. Opet ga muči oko. Ćutimo i čekamo.  Neprijatnu tišinu prekida dolazak autobusa. Izlazi kondukter, otvara bunkere, radnici i studenti ubacuju torbe i ulaze u autobus. Sale stoji pored njega i pokazuje na bicikl i sklopljenu prikolicu.
“- Ne mogu ti ja primiti bicikl i tu prikolicu. Vidiš i sam da nema mesta.”
Autobus odlazi, a mi ostajemo sami na stanici.
“- Evo odvešću te ja do Užica, za dvaes maraka” – nudi cenu divlji taksista. Bez opcija i izbora prihvatamo. Ubacujemo bicikl i prikolicu u gepek mercedesa, i uz svega par reči se pozdravljamo. Ivanu daje alat za popravku bicikla i kameru, a meni ostavlja prednje svetlo. Seda na suvozačevo sedište, mahne nam rukom i spusti pogled na telefon. Odlazi.

odlazak

II

Na satu 11. Nas dvojica se spuštamo u centar Višegrada, odlazimo do Atosa da popijemo kafu, i zahvalimo se Nadi na srdačnoj pomoći. Nakon kafe, ne bi li bolje upoznali mesto, lutamo gradom. U prvoj pekari, na koju naletesmo, kupujemo pancerote a zatim prelazimo Ćupriju, tako da nam Drina poče teći lijevo. Zatim blagim usponom nastavljamo ka Goraždu. Čujem da mi nešto, sve češće, češe zadnju gumu. Okrećem se i gledam bisage, opipavam stvari koje su na njima, ali sve izgleda da stoji kako treba. Samo dan ranije, na spuštanju niz Taru, treger od biciklističkog trikoa mi se umotao oko kočnice i samo ludom srećom nije uhvatio žbice i blokirao mi točak. Tako da mi sad bilo kakav zvuk, kojem nije ni mesto ni vreme za pojavljivanje, pali crvenu lampicu. Okrećem se ka Ivanu i pitam ga da li bisage dobro stoje. „- Da da, stoje, samo vozi “
Ne, nešto nije dobro. Stajem i silazim sa bicikla. Torba kojoj je mesto na vrhu džaka je spala i zadržala se na blatobranu koji pod njenim pritiskom češe gumu. Gledam u Ivana…
Tebe baš zajebava to oko

Uskoro ću i ja, potpuno slep, voziti bicikl.
Nikad u životu nisam osetio takav iskonski, paralizirajući strah, kao u tunelima između Višegrada i Goražda. Vozimo putem iznad kojeg se sa desne strane dižu visoke stene a sa leve , preko zaštitne ograde, padaju u duboku Drinu. Onda se ispred vas pojavi zid za ogromnom crnom rupom. Palim svetlo koje mi je Sale pozajmio, jer je moje sjebao Marfi. Vodeći se rečenicom da je i najslabije svetlo dovoljno jako da razbije mrak krećem u tunel. Istog momenta me guta apsolutna tama i sablasna hladnoća. Ko god da je izmislio rečenicu sa svetlom i mrakom nije vozio bicikl tunelima Bosne.  Ivan je već u tunelu ali niti ga vidim, niti ga čujem. Ušao je prvi jer on, za razliku od mene koji nisam imao prednje,  nije imao zadnje svetlo. U potpunom mraku okrećem pedale i ne znam ni da li sam na sredini puta, ili češem gumom o bankinu. Čujem samo krckanje kamenja ispod guma i kapljanje vode. Odjednom iza leđa grune zaglušujuća buka automobila, ili kakvog zarđalog kamiona, i istog momenta mi strah počinje stiskati kičmu. Do stvarnog bola. Grčevito držim korman i ne dišem. „Bar će mi na momenat osvetliti put, ali da će mene osvetliti na vreme.” Urlanje postaje nepodnošljivo, kao da cepanje mraka pod svetlom farova vrišti, urla i puca poput groma. Onda se, na tren, mrak razbeži, otkrivajući mokri hrapavi zid cevi poderan oštim kamenjem, koje vise sa svoda. Ja i dalje vozim u tami, sopstvene senke. Kad kamion protutnji pored vas, prvo vas ošine oštar i  hladan vazduh, a zatim vam napuni nozdrve smradom izduvnih gasova. Odlazeći, za sobom vuče svetlosni prsten, a vas istog momenta opet grabi tama. Onda osvetljava Ivana, odnosno jedva uočljive dve fluo pruge na njegovim bisagama. Prepušta nas tami i ostavlja tišini, malo načetom  kapanjem vode, krcanjem kamenčića, ubrzanim disanjem i lupanjem srca. Mrak. Potpuni mrak. To je sve.
Prošla je večnost i  izlazimo na svetlost. Sunce se još uvek nije dovoljno popelo da se prebaci preko ruba litica dubokog kanjona, i da svojom toplinom, bar malo, razbije jezu uvučenu u kičmu. A onda, par stotina metara dalje, sledeća crna rupa čeka da nas proguta.

– Ivane čoveče ti se uopšte ne vidiš! Jedva da ja uočim dve pruge na tvojim bisagama.
Odvaliće te neko. Imaš li svetlo?
– Ma imam ali su mi negde u bisagama. A da obučem prsluk?
– To bi bilo jako dobro.

Nakon 10 tunela u 11 kilometara puta, i  isto toliko oduzetih godina života, kočimo pred putokazom. <Rudo 25 km. Preko mosta. Ma neka je i 50 km, samo da se sklonimo sa ovog „ košmara“. Sklanjamo se sa glavnog puta, i stajemo na osunčanu stranu mosta. Okruženi visokim belim liticama… pod suncem… šibani promajom kanjonskom… na mostu iznad Drine… Stojimo i ćutimo i puštamo vreme i Drinu da teku. Nekome lijevo, nekome desno, nekome brzo, nekome sporo. A meni ispod. Pomalo arogantano, jer tako se ne postupa sa jednom damom, predajem joj svu svoju napetost i nervozu nagomilanu u mišićima i glavi. Da ih nosi daleko. Sa juga joj pritiče Lim i nas dvojica mu krećemo u susret.

drina
Od ušća u Drinu, put koji prati reku Lim, započinje usponom od 8 odsto. Pravo i konstantno, bez okolišanja i uvijanja. Kroz pokoji tunel, penje se sa 200 na 750 metara nadmorske visine. Vidim da Ivanova pero kategorija ima prednost. Čupa bez pauza. Gledam mu leđa i kako povećava razmak, ali ni ne pokušavam da ga pratim. Držim svoj tempo, pa ćemo se već negde stići. Ne mogu da naviknem oči na lepotu kanjona pa koristim svaku priliku kako bih fotoaparatom uhvatio bajkoviti i nestvaran pejzaž. Svako proširenje na putu, svaku rupu u kamenom zidu.  Svakim metrom uspona i domet oka postaje sve veći. Lutam pogledom po vertikalnim stenama koje je neka nevidljiva sila razvukla skroz do neba i načičkala stablima crnog bora. Iznad glave nebo posuto paperjastim belim oblacima, i velikom žutom zvezdom u zenitu. Prijatan povetarac mi puni nozdrve svežinom reke i mirisom šuma.

lim1

lim2

Nakon prevoja, put se strmoglavo spušta u Donju Strmicu. Strmoglavo, a ponegde i opasno, jer nakon pravca od par stotina metara, gde brzina lako dogura do 50 – 60 km na čas, naleti oštra krivina koja u sebi krije neosvetljen tunel, pun šljunka i sitnog kamenja, donetog bujicom vode sa okolnih brda. Uglavnom se držim sredine puta i konstantno kočim. Nakon Saletovog pada postao sam duplo oprezan.
Od Ravnog Sela, pa do herojskog mesta Rudo sve je ravno, ali ako putnik namernik poželi da malo odane dušom u na daleko poznatom mestu,  prvo mora da savlada strm uspon od petstotinjak metara. Mi ga savladasmo. Odmaramo međ kućama u kojima je 1941 godine osnovana Prva Proleterska brigada. Sedimo u kafiću do, lepo uređenog gradskog parka, u kojem omladina, okupljena oko gitare, uživa u letnjem danu. Ispred opštinske zgrade je spomenik palim borcima.  I iz drugog i iz trećeg, građanskog, rata. Žrtvama okupacije i Jugoslavije u raspadanju. Pijemo kafu i jedemo, sad već bajate, pancerote kupljenje u Višegradu. Ne pričamo puno. Ja se pitam kako je Sale, da li je stigao do Užica. Nedostaje mi… Nedostaje mi razgovor i zajebancija sa njim… i da mi čuva leđa. Njegovu prikolicu su vozači zaobilazili u širokom luku, a pošto je više nije bilo, počeli su ozbiljno da kidišu u naš prostor. Bez Saleta smo bili goli i desetkovani.
Oko pola četiri nastavljamo dalje. Preko starog čeličnog mosta prelazimo na levu obalu Lima i ulazimo, bar po auto-karti, u Srbiju. Na terenu ne vidimo granicu. Može da se primeti reka, koja mirno protiče između brda prekrivenih gustom zelenom šumom, koja se dalje,  daleko u daljini naslanjaju na planine. I da se u prodavnici voda može kupiti i za konvertibilne marke , a i za dinare. Ulazimo u Ustibar i udaramo pravo na rampu. Granica! U dva kvadrata hlada, koji je pravio limeni krov, sede dva carinka federacije Bosne i Hercegovine.

– Dobar dan. Mi bi da prođemo, ako može?
– A vidi ovih, kuda vi?
– Planiramo da danas stignemo do Pljevlja.
– A šta ćeš tamo, aj reci mi? Šta ima u Pljevljima a ovde nema? Pogledaj ovo, sve ovde
imaš. Imaš da jedeš, imaš da piješ..
– Slažem se ja da je ovo ovde pravi mali raj, ali u Pljevljima imamo smeštaj i tuš. A i
pljevaljski sir.
– A jeste ima i tamo nešto. Ima i termoelektrana.
– Kakav je put dalje? Jesu li veliki usponi?
– Nemam ti pojma jarane. Ja ti nisam bio dalje od ove rampe. Mogu da ti pričam o
Hercegovini odakle sam. O skakanju sa Mostarskog mosta ako hoćeš da čuješ, to znam.
– Iz Mostara? Pa otkud ovde?
– A jebi ga… služba, otkud ti ovde?
– Dobro pitanje… vrtim u glavi kuda smo sve prošli. Dokotrljali nekako iz ravnice.
Možemo li mi proći?
– Ma niko vam ne brani… uz osmeh. – Imate li lične karte?
– Ja imam a Ivan je poneo samo pasoš. (Prećutao sam da je pasoš mađarski)
– Ajde jaro teraj, i sretno!

Uz rečicu.. ajde da probam a da ne izlomim jezik, Poblačnicu, lagano kotraljmo uskim putem, sa obe strane ograđeni, starim drvenim plotovima,  koji je vijugao kroz livade i šumarke. Slike sa one strane plota su se smenjivale  u slika: voćnjaci, pašnjaci, livade načičkane belim pufnama drveća u cvatu , plastenici, šumarci, krečom ofarbane kuće na kamenom temelju, i nove ciglom zidane spratnice. Prepune toplih boja.
Gledam u telefon.. nestade R pored ikonice za jačinu signala i odmah zovem Salata. Stigao je do Užica i ide za Beograd. Tamo će ga pokupiti brat. Koleno ga i dalje razbija i verovatno ne bi mogao voziti duže od kilometar.
Nas dvojica nastavljamo na jug. Počinju da se nižu i usponi i serpentine, no još uvek nema potrebe za teranjem magarenceta. I onda ovde, usred šume, rampa! Opet granica. Na staroj drvenoj školskoj stolici, sedi policajac u srpskoj uniformi. Kad nas je video, počeša se po čelu, namesti bolje šapku, i nasloni se na teg od rampe. Ovo će da potraje pomislih.

– Dobar dan.
– Dobar dan momci. Kud ste vi to krenuli?
– Iz Sombora krenuli na more.
– Na more? Iz Sombora?? Pa gde ste ovuda krenuli , pomislio sam da ste stranci pa ste
zalutali.
– Ovde vam je loš put a i dobar uspon na Golešu. Što niste preko Bosne?
– Nama treba pola metra asfalta a što je lošiji put to je manje saobraćaja. Tako smo
isplanirali. A kroz Bosnu smo vozili desetak kilometara putem Višegrad – Goražde i
verujte mi, smučio mi se.
– Ubiše tuneli i kamioni? Juče su vam prošla trojica kolega kod Vardišta, odoše za
Višegrad.
– Jedan vuče prikolicu…
– Vuče prikolicu? Pa to smo mi! Samo je kolega pao u Šarganu pa je jutros zbog bolova, odustao. Sad smo se čuli, vratio se u Užice pa će za Sombor.
– A zajebavaš! Ja sam vas pretekao sa autom, i još se mislim vidi ovih careva kako žive.
Gde li putuju? Svaka vam čast! Šteta za kolegu. Ajd prolazi, nemojte se hladiti.
– Znači sad kreću usponi?
– Da, imate dobar uspon na Golešu, posle toga vam je ravno pa kad pređete kameni most
imate još jedan uspon na Čemerno.
– Na Čemerno? Kao u Bosni?
– Da da.. sve ti ime govori. Čemer druže. I ako budete kampovali negde u šumi čuvajte se
vukova. Mislim neće oni, ali nikad ne znaš.
– Vukova? A valjda ćemo stići do Pljevalja. Nema još puno kilometara. Hvala puno!
– Sa srećom momci!

Kako čovek objasni tako i jeste. Uspon je sve jači, što se odmah odražava na rad srca, ali i na pogled. Naviknut na pogled mrava, u Vojvodini, pogled orla me uvek oduševi. I da ne moram sad terati na more, ostao bih ovde i upijao pejzaže do potpunog pijanstva zelenom.  Penjemo se vijugavim putem, ostavljajući iza sebe pašnjake i voćnjake, i zamenivši kulise gustom zelenom šumom, punom ptica, svežine i kiseonika. Polako, na scenografiji,  menjamo hrast, lipu i bukvu, za jelu, bor, i smrču.

golesa2
Nakon šest kilometara penjanja stižemo do ravnog dela puta. Pored nekoliko kuća, kao poručen, stoji u kamenu isklesan, izvor.Punimo bidone vodom i nastavljamo dalje, prema procepu u planini zvanom Kaluđerovići,   u kojem se, po predanju, nalazi kameni most preko Kaluđerovske reke. I nama jedini prolaz ka Crnoj Gori.

golesa

Nakon nekoliko uspona dolazimo pred ogromna prirodna kamena vrata. Sa obe strane starog puta uzdižu se visoki kameni zidovi kroz koji je Kaluđerovska reka, eonima dugim i strpljivim deljanjem, prosekla prolaz. Provlačimo se kroz procep, ne širi od 400 – 500 metara i visinom litica sigurno preko 200 metara. Doista, prelazimo i stari kameni most, nakon kojeg kreću usponi. Čini mi se mnogo oštriji.

kanjon_golese

Šaltam na magarence i lagano čupam. Osetim da ponestaje snage i slabu ishranu pokušavam da nadoknadim čokoladicama, nedovoljnim za ovakvo opterećenje. Energometar polako ulazi u crveno. U skučenom prostoru kanjona je naglo opala i temperatura, što, iako je leto, počinje ozbiljno da smeta. Kada ste mokri od predhodnog uspona i svojom aktivnošću ne možete da ugrejete sintetičku majicu, nego hladnoća poćne da probija pod kožu i uvlači se u pluća, u problemu ste… Već je šest sati, a pred nama je ozbiljan uspon. Sve mi je teže okretati pedale, čokoladice više ni ne deluju, a 10 kilometara se pretvara u beskonaćnost.

– Ivane šta ako je sezonska granica, pa radi do sedam?
– Au daj da zapnemo, nećemo valjda kampovati u šumi??
– Ne znam, što se mene tiče možemo odmah da stanemo. Meni je dosta.
– Nemoj, daj da probamo stići dok ne zatvore!

„ Lako je tebi govoriti da cepamo kad nosiš 15 kg manje tereta. Ajd, teraj “
Sunce se odavno zavuklo iza stena i gustih krošnji šume. Krivine se smenjuju, lakat u levo, pa lakat u desno, pa lakat u levo, pa desno. I tu na jednoj „lakat u levo“ krivini stoji prodavnica. Prodavnica praznine. Najusamljenija prodavnica koju sam video u životu. Sklepana od izvitoperenih dasaka, sa jednim velikim prozorom kroz koji se vide rafovi na kojima sam uspeo izbrojati samo 5 flaša vode, i nekoliko konzervi. Sve ostalo je bilo prazno. Na štoku otvorenih vrata sedi čovek, puštene brade i duge kose, u pohabanom puloveru i pantalonama. Čim nas spazi razvuče osmeh od uva do uva.

– Heej, helou!!
– Dobar dan, dobri čoveče. Imaš li možda koka-kole i nekog keksa u toj tvojoj prodavnici?
– Aaa vi ste naši! Pa kuda vi mlatite!! Ovde jedva da auto prođe jednom u po dana.
Nemam ti ništa. Samo nekoliko flaša vode.
„- Čoveče, šta radiš onda ovde, u ovoj vukojebini, pomislih.”
– Vode imam, malo pre sam sipao na izvoru. Bar mi onda reci koliko još ima do granice?
– Do granice imate.. oko četiri kilometra, al sve ti je vako.. uzbrdo.
– Ivane mi nema šanse da stignemo do sedam
– Ma možemo, ako nam je prosek 15 km i ne…
– Kakvih 15! Ja jedva držim na 8 – 9… A do kad je otvorena granica?
– To ti je stalno otvoreno.. dva’es’četri sata.
– Blagosleven bio dobri čoveče! Ne treba mi ni koka-kola, ni keks! Živ bio!

Nisi mi mogao dati bolju energetsku injekciju. Upali mi se zelena „rezerva“ lampica, mamuzama podbih konjića, pozdravih dobrog Samarićanina, i udarih na drum. Oduševljenje se brzo potrošilo na usponima, ali ni prosek, a ni prolazno vreme više nisu bitni. Danas ćemo ući u Crnu Goru.
U osam časova stižemo na granični prelaz. Naslanjam bicikl na betonsku terasu nekog davno napuštenog objekta, zaboravljenog na ničijoj zemlji. Oblačim jaknu i fluo prsluk. Sa prevoja hvatamo poslednje zrake sunca koje se polako mrvi na zubima krezavog horizonta. Od Bosanske granice u Ustibarima do Crnogorske granice smo kotrljali 35 kilometara, i popeli se sa 100 na 1280 metara nadmorske visine. I evo nas, mrtvi umorni ali zadovoljni, stojimo pred vratima Crne Gore. Poslednja država ovog putovanja.
Ivan pali kameru i daje uvod.
– Eo, rikording… ide
– Sale… riknuli smo. -sve što sam u tom momentu mogao da kažem.
– Vidiš ti šta je iza nas. – dodaje Ivan. upirući kameru u pravcu iz kojeg smo došli.
Stvarno iza nas su se prostrle planine posute gustim šumama, poprskane livadama , presečene kanjonima i uvalama i ofarbane narandžastom bojom zalazećeg sunca. Ako li je ovakav pogled sa 1200 metara kakav li je sa krova sveta.
Za ovog Vojvođanina, Bučje je stratosfera.
– Al zato, granica je tu. Jedan cilj je ispunjen. Živi smo, čitavi smo, moral je…. heh.
– Tri uspona do smrti.. – dodajem
– Eto to bi bilo to. Ukratko… fino, ali slatko. – Pa nastavlja „off the record“ Inače Goleša je kerov kurac! dođite na Bučje, tu je prava žurka.
– Ovo je za vuka, nije za čoveka. Zaključujem.

Izlazi policajac, namrgođen. Verovatno zato što smo mu se mlatili kamerama i telefonima ispred prelaza. Uzima dokumenta i ulazi u svoj metalni ofis. Ubrzo izlazi, daje nam dokumenta, i službenim tonom govori da se obavezno prijavimo kad stignemo u Herceg Novi. Od sad pa na dalje nema više granica. Dobro veče Crna Goro. Pljevlja here we come.
Stiskamo pedale za malo zaleta i puštamo gravitaciju da nas svojom silom povuče na dole. Klizimo, jedan pored drugog,  vijugavim putem kroz četinarsku šumu. Uživam u nizbrdici, slušajući zvuk kotrljanja gume na odličnom asfaltu i lekovitom cvrkutu ptica u krošnjama borova. Želim da ovaj momenat traje što duže. I trajao je skoro nekoliko minuta, nakon čega izlazimo iz šume, a pred nas se prostre pejzaž. Pomešan od ustalasalih brda pokrivenih četinarima, i svetlo zelenim ravnicama, po kojima su bili iscrtani i oivičeni drvoredima drumovi.  Svi ti drumovi su se ulivali u mešavinu crep crvene i treperujuće toplo žute boje. U Pljevlja. U sredini creno žute homogene mase štrčao je posađen visoki i tanak dimnjak, pri vrhu ofarban crveno belim štraftama, a desno od njega se još jedan,debeo i siv. Rashladni toranj. Iznad grada, u daljini, sumrakom ofarbani u plavo spavali su vrhovi planina Crne Gore. Ispod nas, vijugav poput zmije, spuštao se i naš put. Palim svetlo na biciklu, puštam kočnice i oberučke grabim nagradu zasluženu celodnevnim pentranjem. „ -Sad odmaraj“.  Kako mi je to rekao radnik na tunelu Šargan, leta gospodnjeg 2015-te.

pljevlja

Davno pre nego je kotrljanje i počelo, dok sam na ridewithgps smišljao i crtao rutu, i obeležavao mesta koja bih voleo obići, rekao sam Mikici Tomiću da me put vodi i kroz Pljevlja, odakle je on rodom. Pre svega Čovek, Crnogorac, po pozivu mornar, srećno oženjen somborkom, a u Somboru se i skućio, ili bolje rečeno bačio sidro. Poznanstvo koje je započelo zajedničkim interesovanjem za fotografiju ubzo se, nakon što se i on „navukao“ na bicikl, i na odlične, na pedalohvat od Sombora, foto lokacije, pretvaralo u iskreno prijateljstvo. Iako nam je prijateljstvo mlado , još nismo zajedno pojeli ni šaku soli, prva stvar koju mi je rekao, kad sam ga pitao za Golešu i puteve oko Pljevalja je
„ Imate siguran smeštaj kod mene kući. Tamo mi je majka i ona će vas ugostiti.“
Inače ne volim da budem na teretu bilo kome, i to je jedan od razloga zašto na putovanja nosim šator. Kampovanje u prirodi, sloboda i samostalnost. Ali ovaj put sam morao prihvatiti otvorena vrata nečijeg doma. Još na izlazu iz Višegrada sam Mikici poslao SOS poruku, sa objašnjenjem u kakvoj smo situaciji. Ozbiljno smo kasnili. Ivan je postajao sve nervozniji, da li zbog oka koje ga je konstantno mučilo, ili zbog sve manjeg broja dana koje će moći provesti na moru. Forsirao je uspone i skraćivao pauze. Čak mi je u nekoliko navrata padalo na pamet da mu kažem da vozi svojim tempom, pa ćemo se već negde stići, ili na moru. Nisam hteo da kidam sebe, a ni bicikl. Nisam ni njemu ništa rekao, jer sam znao da nema skoro ništa od opreme, niti poznaje bilo koga u Crnoj Gori za „ ne daj Bože” , a uz sebe je imao samo neki prastari telefon, za koji nisam bio siguran ni da li radi. Uopšte mi nije odavao izgled solo putnika.
Koliko god napravili dobar plan na papiru čim prokotrljate prvi metar kreće da se odmotava drugi plan. Film koji su po nekom svom scenariju režirali Nebeski Nomadi i zaštitnici putnika. Film u kojem nam je negde na serpentinama iznad Pljevalja iscurio šesti dan.

– Alo kućo, gde ste?
– Evo nas iznad ti rodnog mesta. Mrtvi umorni al kotrljamo. Spuštamo se.
– Ajde zovem ja majku da vam napravi večeru i namesti krevete. Javi mi se kad prođete centar i krenete prema Đurđevića Tari, pa ću vam objasniti kako da dođete do kuće.

Na samom ulazu u grad adrenalinski šut u glavu. Jedna starija gospođa, ničim izazvana, iznenada odlučuje da pređe ulicu ne pogledavši iza sebe, verovatno se oslonivši na svoje istančano čulo sluha.
Vičem: Gospođo!.. Gospođo!! Urlam: Gospoooooođooo!!!
Izbegavam je, pomerivši bicikl u stranu koliko sam god mogao, i prolećem tik pored nje pri brzini od oko 50 km na čas. Ostaje skamenjena na sred puta uplašena da napravi sledeći korak. Da ga je napravila sekund ranije verovatno bi sad oboje bili rasuti po cesti.
Puštam još malo inerciji da me vodi i nakon par stotina metara stajem. Pokušavam da obrišem viziju. „- Sebe kako letim iznad asfalta dok se ispod mene kotrljaju baba, bidoni i bisage, bicikl, svet… “Pričali su ujutru, i kleli se u majku. Da su baku i retrovizor, našli čak, 50 metara dalje u jarku…”
Uzimam telefon i palim navigaciju, taman da se malo smirim. Gledanje u mape i karte me uvek opušta. Predlažem Ivanu da ne idemo kroz centar, jer ćemo izgubiti sigurno pola sata probijajući se kroz gust saobraćaj. Prihvata predlog i okrećemo na drugu stranu, obilaznicom, kojom izbijamo na put koji vodi prema Đurđevića Tari. Na periferiji grada, gde nema ulične rasvete, sad je već potpuni mrak. Gledam u naša svetla.
Ne znam čija je tinjalica gora, Ivanova ili moja. Nameštam moju tako da obasjava desetak centimetara ispred točka. Taman toliko da mogu da pratim belu linu. Vozimo skoro naslepo, kočeći pred svakom senkom od koje nam se učini da je udarna rupa.
Stiže mi SMS.

„Morate proći pored oba dimnjaka, prvi je od šumskog kombinata a drugi crvenobeli od Termoelektrane, oba su s desne strane.. I nakon toga na nekih 3km je skretanje za Borovicu… Pre skretanja s leve strane ćete proći pored dve kafane pored puta… a pre samog skretanja ima mali mostić a ispred njega dve visoke kuće sa obe strane, leva nije omalterisana“
Uz ovako detaljno uputstvo i „osmand“ koji ima tačkicu pored koje piše Borovica teško da možemo promašiti cilj.

– Ivane blizu smo! Obrati pažnju na dve kafane i mostić. Tu je negde i putokaz!
– U materinu ja ništa ne vidim!
– Eno ga! Plava tabla, Borovica! Ček da vidim na navigaciji. To je to!

Silazimo sa magistralnog puta i kao aveti milimo između par porodičnih sivih kuća, u kojima ne gori ni jedno svetlo,  ogromnih od čeličnih niti isprepletanih ruku koja su izrastala iz zemljanih humki, koja su se presijavala na mesečini,  i nervoznih pasa. Prolazimo kroz šumarak i stižemo pred spratnicu na čijem tremu gori spasonosno svetlo! Cilj!
Kao rod najrođeniji koji se vrati sa dalekog puta dočekuje nas baka Staka. Uz rakiju od divlje kruške, pršutu, domaći sir, kulen, barena jaja i pečenu papriku, razgovaramo o putovanju, sinovima, odlascima, gubicima, banji u Bezdanu, samoći, moru, komšijama, malo manje o lošem, i malo više o dobrom.

Dobijam poruku od Saleta
„Javi se na viber kad završite za danas, da vidim gde ste“

„Stigli u pljevlja. Tri uspona „jeeeeeebanjee majke“ nocno spustanje do pljevlja krv suze i znoj“

„Ja sad stigoh kući. Koleno me otkida, ne bih ni sutra mogao voziti. Danas sam zamalo zaplakao od tuge kad sam krenuo kući“.

Nakon fenomenalne večere i toplog tuša, opušten kruškovačom gubim svest.

16. JUN

Budi me tišina.
U istom položaju u kojem sam i zaspao. U krevetu na drugoj strani sobe Ivan još uvek spava. U dnu sobe vitraž u drvenom ramu, podeljenja po sredini. Na staklu se vodi borba između zelene i njenim nijansama protiv plave, koja je ponegde potpomognuta razlivenom belom bojom. Na levoj strani bi zelena probila obruč i hitala prema vrhu prozora dok bi na drugoj strani bila potiskivana plavom ka dnu. Večita borba između neba i zemlje. Savršeno izbalansirana. U Vojvodini je nebo u ozbiljnoj prednosti.
Ispod zatvorenih vrata provlačio se miris kuhinje i šapatom zove na doručak. I to ne bilo kakav. Kad smo sišli dole, dočekao nas je doručak kojeg bi se, po raznovrsnosti, postideo i gospodin ručak u kakvom elitnom restoranu.
Za aperitiv časica domaće kruškovače, divlje.
Glavno jelo: Od sinoć večera pojačana roštiljem, pomrfitom, prženicama, svežom salatom, turšijom, i svežim sirom.
Za desert domaća jaka kafa i noblice.
Sedimo i guštamo najistinskiju domaću hranu. Skoro sve na trpezi je baka Staka napravila ili ubrala.
Iako niko ne bi poželeo da ustane od stola sa ovolikim obiljem hrane, mi smo teška srca morali. Vreme je da se krene.
Pred sam polazak baka Staka nam pokazuje gde su kruške bile skupljane, gde su fermentirale i na kraju gde su pečene… pa još jednom, prepečene.
Pored velikih buradi su i naši bicikli prespavali. Nabacujemo na njih bisage, opraštamo se sa svojom domaćicom, duboko udišemo miris slatkog koma, regenirasani, ispavani, nahranjeni i napojeni, okupani novim suncem nastavljamo putešestvije.

baka_staka

burad

Vraćamo se ka magistralnom putu istim putem ali drugačijim okruženjem. Prolazimo između sređenih kuća, sa lepim bašticama, i svežom fasadom, napuštenih bagera starog kopa. Prolazimo kroz otvoren prostor.  U daljini se valjaju beli oblaci preko zelenih brda a slobodan i rasan Riđan uživa u travi natopljenoj suncem, ni ne pogledavši u dva metalna natovarena konjića sa džokejima na sebi.
Izlazimo na magistralni put i okrećemo u pravcu Đurđevića Tare. Lagano i tiho kotrljamo asfaltom koji lenjo vijuga između mekanih litica satkanih od četinarskih iglica i grana punih mirisne smole. Prostor ponekad dozvoli oku da se raspe po blago zatalasanim livadama, sa razbacanim belim kockicama zašiljenih vrhova crvene boje. Negde pri kraju vidokruga razlivao se beli oblak. Pogled bi se zatim ponovo skupio i sabio između rubova sledećeg šumarka.

razliveni oblak

Sve teče… ispred imena utisnutog u drvene daske stoje parkirani automobili, u garom umazanom akvarijumu vrti se neka životinja a mi tečemo po srebrnoj traci koja nestaje negde iza horizonta. Panta Rei. Blagim skoro neprimetnim usponom sve bliže nebu. Čini mi se da je ovo 30 najlepših kilometara koje vozim od kako smo na putovanju.
A čini mi se da i vetar pojačava.

fantastic

3x+2y = 8
x+y = 3
x = ?

Čitam jednačinu na vetrokazu ispred kampa Pastir, gde se sem matematičkih jednačina prodaje kravlji i koziji sir. Računam da vetar duva jačine x²+2y metara u sekundi, pravac u čelo. Nošen vetrom, lutanje pogleda je postajalo sve duže i sve prostranije. Do snegom pokrivenih vrhova Durmitora. „ Ko kaže da nema snega u Junu? ”  Pitam Ivana i pokazujem na Durmitor, koji se, pomalo stidljivo za jednog gorostasa, pojavi između dva brežuljka. Još uvek u svom svečanom belom odelu.

durmitor

Uz malu borbu sa vetrom i usponom dolazimo do prevoja, iza kojeg se otvori ogroman prostor. Pun nemirnih vrhova, gustih zatalasanih šuma i sa jednim kanjonom. Kanjon reke Tare.
Daleko dole, ispod nas, leži most. Ne smeta mi što smo na vetrometrini, i što smo mokri, i zadihani od borbe sa usponom i čeonim vetrom. Gledam i pamtim.

– Šta ti misliš Ivane hoće li nas srušiti ovaj vetar?
– Tebe bogami neće, ali mene…
– Mene neće ima mase u ovom biciklu. A hoćemo li morati pedalati do dole?
–  Bogami…

tara

Bogami, iako je tobogan podugačak zaista moramo ponekad okrenuti pedale, ne bi li prebacili tridesetku na brzinomeru. Serpentinom dugom nekoliko kilometara. Kočimo ispred mosta po kojem, poput mrava, šetkaju turisti u svom foto safari selfie modu rada. U trci da za što kraće vreme, jer vreme je novac, naprave što bolju, profilnu fotografiju menjaju uglove, poziciju, razvlače štapove, mašu telefonu, skaču, pokazuju zube, jedan prst, dva prsta, tri prsta, prste savijene u srce, puće usne i oslepljuju se blicom. Onda pogledaju u svoje sprave, namrgode se i krenu ritual ispočetka. I ceo taj posao kako bi nabrali aplauze pratitelja preko društvenih mreža. Moraju tako, jer su platili par stotina eura za parčence instant smućkane i upakovane sreće. I šteta bi bilo da mućkalica propadne.
Svi turisti su manje više isti. U metežu ruskih, španskih, nemačkih, kineskih, japanskih, engleskih reči, svi imaju isti šablon ponašanja. Smeh im se meri sekundama, a montiranje minutama. Nas dvojica, nakon šuta dopamina i ludačke vožnje toboganom, ne skidamo kez sa lica. Ostavljamo turistima čitav prostor oko mosta, ne bi li pronašli vrhunski kadar i sklanjamo se u stranu. Mi vidimo ono što oni ne vide. Iz pravca juga, prevalivši se preko brda,  tinta plavi oblak vuče svoje bušne vreće noseći vodu za neko visoko planinsko jezero. Dok on bude razmišljao na koju će stranu mi ćemo popiti kafu. Spazim, od dasaka sklepanu, ćabicu, sa čijeg su plafona  puštene četiri čelične niti, koje su se protezale skroz preko kanjona, i završavale na drugoj strani. U njoj  sedi mladić odmarajući noge na gajbi.

– Radite li po ovom vetru ? – priupitah
– Radimo radimo. Ajde hoćeš da probaš?
– Hoću, koliko novaca?
– 15 eura.

tri, dva, jedan, Otiš’o! Točkići okačeni na čeličnu sajlu počinju da ubrzavaju, i nose me preko kanjona. Ispod nogu se otvaraju usta ambisa dubokog 150 metara dok na dnu penuša brza reka Tara. Sa moje leve strane, preko dubokog kanjona, pružio se petolučni most. Projekat Mijata Trojanovića građen od 1936 do 1940 godine bio je najveći drumski most od armiranog betona u Evropi i jedan od najvećih i najlepših saobraćanih objekata ove vrste u svetu. Proleće i, malo drugačiji, najkraći luk, kojeg su 1942 godine partizani digli u vazduh kako bi sprečili prelazak neprijateljskih jedinica u Crnu Goru, i uz udarac koji mi se čuo iznad glave naglo i prestaje vožnja. „ Je li bilo strašno?“ Na nekoliko sekundi uzleteti iznad stena, šuma i reke, i na jedan trenutak biti Dedal?
„Nije bilo strašno, bilo je magično.“
Ipak sam samo čovek hodač. Vraćam se peške preko mosta praveći slalom između selfie štap turista. Oni se smeju kamerama, a ja razmišljam o galebu Džonatanu Livingstonu.

zipline

Na terasi brvnare, iznad čijih vrata stoji natpis „ Tara ” pijemo kafu. Ivan pravi videozapis sa „gde smo“ „kako nam je“ izveštajem. Oblak se valja levo od nas ostavljajući restlove u obliku belog paperja na milost i nemilost suncu. Sa dovoljno kofeina i šećera u krvi, i sa novim magnetićima za frižidere u kolekciji, podbadamo konjiće da pretrče most, i uzdignu se u nebo. Sledi nam uspon, po saobraćajnom znaku 7%,  ka Žabljaku pod Durmitorom. Po mojoj Vojvođanskoj spremnosti rekao bih 9%… minimum. Prebacujem na magarence, i gledam Ivana kako odmah junački napada uspon.

„Ne mogu da pravim pauze, onda se ohladim, i ne mogu da krenem. ”

Puštam ga da čupa svojim tempom ali pre nego mi nestane iz vidokruga, pošto ne nudi nikakvu pomoć, dajem da nosi dvolitarsku plastičnu flašu. Napunjenu do pola.
Meni ostaju dva bidona, od pola litra, dupke puni vodom. Pratim ga neko vreme, ali onog momenta kad osetim kako mi je srce zajašilo za vrat, i kako me šakama udara po potiljku stajem. Čekam minut da herc smiri strasti, pa nastavljam dalje. Uspon na Žabljak mi jako teško pada. Ne prođe ni 10 minuta, ili mi se pentranje odužilo, spazim da mi bidoni skoro prazni. Zovem Ivana, ne bih li dosuo malo vode,  ali od njega ni traga ni glasa. Penjem se pa stanem pa opet…  u krug. Ima li ovom usponu kraja?! Nakon krivine u desno razmače se šuma i razli se prostor. Ravna, blago zatalasana polja rasteraše svaku lošu misao, svaki umor. Na prevoju sam. Vreme je za odmor, i za sušenje, znojem, natopljenog dresa. Kako bih se zaklonio od vetra koji postajao frustrirajuće jak,  okrećem bicikl i spuštam se 50tak metara do napuštenog objekta, sa odličnom zaklonjenom terasom. Presvlačim majicu i stavljam u usta pola šumeće tablete multi vitamina, da se rastvori u suvim ustima. Vodu čuvam, jer ko zna gde je Ivan i sa njim moje rezerve. Nakon 10 tak minuta rastvaram i drugu polovinu tablete. Suv i odmoran krećem dalje. Taman što se vratih na put, kad spazim dvojicu kolega sa desne strane puta. Zavučeni u hladu nekoliko četinara, pumpaju gumu na jednom od bicikala.

– Hello! Obratim se podignutom rukom.
– Hello, hello!
– Do you need help?
– No, no, we just finishing.
– Where are you from?
– From Serbia.
– Ma idi bre!! Odakle ste, iz kog grada?
– Iz Jagodinu. Pravimo krug, Kragujevac, Aranđelovac, Valjevo pa smo išli na Sarajevo, Foču, Plužine, Žabljak. Sad ćemo na Zlatibor pa kući. A ti?
– Iz Sombora za Herceg Novi.
– Sam?
– Tu mi je negde kolega, jeste li ga možda sreli?
– Sreli smo jednog, al on ti je sad sigurno daleko. Što vozite razdvojeni?
– Nemam pojma, nije nam isti tempo.
– Nema ti to veze…
– Koliko dana ste na putu?
– sedam, osam Ne pratim, na godišnji sam. Do Sarajevo je sve bilo dobro, Onda nas je oprala kiša dva dana. Vozili smo po takvom pljusku da nismo videli prst pred okom.
– I nas je satirala tri dana. Kako se snalazite za spavanje?
– Poneli smo vreće, nekad soba, nekad kod prijatelji, a nekad i autobuska stanica. Nego kakav je put dalje?
– Sad uživajte u nizbrdici sve do mosta. Onda vas čeka podnošljiv uspon pa vam je sve ravno do Pljevalja.
Treba li vam nešto od alata, unutrašnja guma?
– Ne ne , evo smo zalepili ovu. Drži.
– Dobro onda, momci srećan vam put i vetar u leđa. Čini mi se da vam u leđa i duva.
– Hvala kolega! I tebi. Živ bio!

Kotrljam ravnim i odličnim drumom koji se, prav kao strela, razmotao preko blago zatalasanih polja. Putu bi se,  poput plašljivog krda srna koje dolaze na pojilo, približio po neki četinarski šumarak,  da bi, uplašeni bukom napretka i urlanjem mašina razbežala po poljima. U jednom od tih šumaraka koji su imali hrabrosti da se približe asfaltu,  sedi Ivan.

– Ivane daj vode! Suv sam ko barut!
– Ahaa evo. Oprao sam samo kašiku, smlatio sam pasulj.
– Hladan?
– Pa da, odličan je bio.
– Jesi li odmorio? Ja sam pauzirao i malo se ispričao sa dvojicom Jagodinaca.
– Jesam jesam, malo me muče kolena ali idemo dalje.

ravnica

I ranije, još u Bajinoj Bašti i svim ostalim mestima gde smo spavali, Ivan se žalio na manje bolove u kolenima. Na kraju svakog dana ih je mazao gelovima. Rekao bih da je on imao problema i pre polaska jer su tube pomada i gelova bile već poluprazne.

– Ubio me uspon.. Pretovario sam bicikl do imbecilnosti.
– Ja ne smem stati… ohlade mi se kolena, pa me bole dok se opet ne ugreju kako treba.

Sad sam ja napred. Vodim karavan od dva bicikla zelenim, blago zatalasanim pejzažom, sačinjenim od mešavine livada, pašnjaka i pokojom tufnom četinarke šume. Ravan put kao u Vojvodini. Isti takav je i vetar. Direktno sa juga, konstantno me zakucava ispod 20 km/h. Biće ovo naporna i paklena vožnja, razmišljam, dok ispred mene polako ustaje snegom prekriveni Durmitor.
Nailazimo na putokaz: Levo – Šavnik 32km, pravo Žabljak 10km.

– Ajde da idemo direktno za Šavnik. Puno kasnimo. Predlaže Ivan.
– Evo gledam na osmand. Skratićemo put za dva kilometra. Ali da li ćemo uštedeti na
vremenu, levo je lokalni put u ko zna kakvom stanju. Ne prolazi kroz bilo kakvo naselje
gde bi mogli kupiti potrepštine. Nema ništa do Šavnika. U Žabljaku mora da ima bar
prodavnica.
– Pa dobro onda. Idemo u Žabljak.
– Kako kolena? Možeš li voziti?
– Mogu.

Sve više počinju da se množe vikendice, kuće, brvnare i moteli. Za drvenom tezgom montiranom odmah pored puta stariji gospodin prodaje med, i ostale nusproizvode. Društvo mu prave starija gospođa i mlađi momak. Pitam ih da li u blizini ima neka česma ili prodavnica, mlađi momak odmah podiže ruku i reče mi. „Daj mi flaše“. Nakon par minuta se vraća iz kuće i dodaje  mi oznojane flaše pune vode. Oko četiri dolazimo u Žabljak.

– Ivane hoćemo li da ručamo nešto?
– Ja bih da vidim da li ima autobus za Herceg Novi. Ne znam da li mogu dalje da vozim.
Kolena me jako bole.
– Da ideš autobusom? Ne znam šta da ti kažem… Ako si tako odlučio… Ajde se ti raspitaj
okolo gde je autobuska stanica, ja idem samo do apoteke da vidim imaju li hidrostara i
sedam ovde u restoran da nešto pojedem. Čekam te.
– Pa ništa ajde zajedno ćemo, sačekaću ja.
– Daj, evo, pitaću odmah u apoteci gde je autobuska stanica.

Apotekarka mi objašnjava da je autobuska nekih par stotina metara niz ulicu, ne možemo je promašiti. Izlazim, bez hidrostara, i pokazujem Ivanu pravac gde treba da idemo.  Srećemo kolege ciklonaute. Bračni par iz Francuske na „ nekoliko meseci ”  putovanju Evropom. Nakon razmenjenih nekoliko rečenica i informacija o dobrim rutama, pozdravljamo ih , poželimo bon voiage, i odlazimo na stanicu. Na stanici dva autobusa.
Na šofer šajbli jednog stoji natpis. Žabljak – Sombor!
a na drugom Žabljak – Herceg Novi.

– Eto Ivane sad možeš i da biraš. Hoćeš li za Herceg Novi ili nazad za Sombor.
– Ovaj za Herceg Novi kreće tek u 19h.
– Pa dobro. Sedni u neki kafić, pojedi nešto. Ja ću sad javiti Milanu da te najavi kod
gazdarice. što i činim.
– A šta ćeš ti?
– Ja idem do prodavnice da uzmem elektrolite i nešto za večeru, obiđem jezero i vozim
dalje. Pa dokle stignem. Imam još dobrih 3 – 4 sata za vožnju. Nadam se samo da će ovaj
vetar malo popustiti.
– Dobar dan momci treba li vam soba? – prilazi nam krupan mladić u pustinjsko
maskirnim pantalonama, zelenoj majici i očima skrivenim iza sportskih naočara po
čijem staklu su se prelivale dugine boje. Više mi je ličio na nekog security plaćenika.
– Ne, ne treba, hvala. Kolega čeka autobus a ja nastavljam dalje.
– Dobro evo vam moja vizitka, ako se predomislite.
– A koja je cena? – pita Ivan
– 10 eura , ali daću vam ja za osam. Imate dnevnu sobu, Wi-Fi, tuš, frižider. Evo imate me na bukingu…
– Cena je dobra. Ako se predomislimo, nazvaćemo te. – prekidam ga.
– Kako bih izbegao nastavak prezentacije okrećem bicikl prema centru. Spuštamo se do
prodavnice. Kupujem tri flaše vode sa elektrolitima, gotovo jelo i nekoliko čokoladica,
što će mi biti dovoljno za večeru.
Sad još da vidim gde bih pojeo kakvu pljeskavicu
– A šta misliš da iznajmimo sobu?. Ista je cena kao i na moru, tako da mi dođe na isto. Da
odmorimo malo, pa sutra da vozimo skroz do mora.
– Do mora imamo još 130 km. Ne računajući spust do Tivta od 20km. Ne znam da li bi
mogli sve pregaziti…
– Ako mi sa kolenima bude sve u redu mislim da bi mogli. Taman sad da odmorimo malo i sutra cepamo.
– Ajde ako misliš da ćeš moći sutra voziti. Sad ću da nazovem military iznajmljivača
apartmana da mu kažem da ćemo uzeti sobu.
– Eee, momci, zakasnili ste, taman sam izdao sobu nekim Poljacima. Al ima kod komšije
sad ćemo vam nešto završit. Ajd dođite do autobuske.
– Eeeee, imam ovde dvojicu biciklista, treba im soba. E.. e.. Reka sam im osam eura. Može? E…
e… Kod Cece? Aj sa’ću ja otić sa njima po ključ. Čujemo se. – Idemo do Cece po ključ, ona
radi u najbolji restoran na Žabljak. Tamo imate i kuvano da jedete ako oćete. Aaa pravi
ste sa tom opremom. Dođu ovde stranci iznajme bicikle pa vozaju okolo. Malo ih tako
voze kao vi. Stranaca još i prođe, naših slabo.
– I mi ti dođemo kao neki stranci.
– Aaa nijeste vi stranci. Jel svi pričamo istim, maternjim jezikom? Mater ista, a sad kao stranci. Ne more bit.
– Vala imaš pravo.

Uzimamo ključ i odlazimo do apartmana. Skidamo sve stvari sa bicikla i ubacujemo u sobu. Military iznajmljivač nas ostavlja i odlazi da vidi treba li nešto Poljacima. Nas dvojica se vraćamo kod Cece na kasni ručak. Čekamo naručeno, ja zovem Milana i otkazujem sobu. Stiže odličan gulaš. Nakon toga domaća kafa. Odlazim do toaleta da malo sperem umor sa vrata, vraćam se i sedam za sto da završim kafu.

– Ja sam ipak odlučio da idem autobusom za Herceg Novi.

„Ovaj se ili otrovao hladnim pasuljom pa nije pri sebi, ili me zajebava…”

 

I

– Dobro, nije problem. Potpuno indiferentno prihvatam Ivanovu iznenadnu promenu plana.

Zovem Milana da mu javim da Ivan ipak dolazi večeras u Herceg Novi, a da ja ostajem na Žabljaku, te sutra nastavljam planiranom rutom. Vraćamo se u apartman gde Ivan počinje da pakuje stvari i stavlja na bicikl.

– Ej Ivane, mogao bi ti poneti i moje stvari?
– Pa ajde, šta treba da ponesem?

Pakujem u kese jaknu, šorceve, bermude, farmerke, peškire, zimsku biciklističku opremu, kapu, rukavice, i pamučne majice. Ostavljam samo osnovne stvari za ciklonauta nomada. Malo garderobe, alat, kuhinju i „Okean na kraju puteljka“. Noseći tri velike kese stvari, hodam pored Ivana, do autobuske stanice. Uz malo natezanja vozač pristaje da mu uzme bicikl,  i ugura ga, nekako, u šarage autobusa, a ostale stvari strpa u bunker. Pozdravljamo se sa „javi se kad stigneš“ i odlazimo svako na svoju stranu. On na autobusko sedište a ja na tuš, recharge, i toplu šolju nes kafe. Vetar sve jače pušta glas i iz huka sve češće prerasta u urlik, uz ritmičnu pratnju besnog lupanja otpuštenih šalokatri.

17. JUN

Budi me zvižduk vetra. Jurca gore dole po apartmanu. Od ulaznih vrata pa skroz do vrata od kupatila, koja sam sinoć zaboravio zatvoriti i sad ih on, uz lupanje, bezuspešno zatvara. Na telefonu „sedam i petnaest.” Stavljam vodu na gorionik, pakujem stvari, ostavljam 10 eura na noćnom ormariću, i nakon popijene kafe izlazim iz apartmana. Prvi put da startujem pre devet. Na ulici, sam se, poput derviša u svom mističnom i zanosnom plesu, vrti vihor, sa okačenim od lišća i sitnog granja bedževima na pelerinu sačinjenu od prašine. Nigde ljudi.
Gledam u kompas na vrhu zvonceta, pa u vrhove visokih jela koji  se tromo i polako savijaju na vetru. „ Baš dobro duva iz pravca juga. Duva u lice.” Preispitujem u glavi… nakon ozbiljnih uspona u protekla dva dana, ipak sam fizički odmoran. Uz ovakav vetar, danas će biti borba sa samim sobom. Sam, sa sobom.  Čim sam izašao iz kotline u kojoj je Žabljak, udara me, jako, topli vazduh. Testiram koji će prenos biti odgovarajući, skroz do  1 x 1. Znači magarence će morati kaskati i po ravnom.  Ovaj ne posustaje, a ja ne mogu da odustajem.
Na iznajmljenim biciklima, glava spuštenih skoro do kormana, verovatno zbog boljeg proboja vazduha, obilaze me stranci. Nisam ni morao da čujem razgovor. Dovoljan je bio pogled na njihovu svetlu, limun žutu, skoro providnu kosu, rumene obraze i kao mleko belu kožu. Sa ruksacima na leđima, njih četvoro grabe negde ka mnogim obeleženim biciklističkim stazama oko Durmitora.
Dok sam ja završio video zapis, koji nije dugo trajao, i spakovao kameru, vidim stranci se vraćaju, zadihani i još više zarumeneli . Izgleda da oni odustaju.
Ispred mog točka se prostro  tepih satkan od poljskih trava i cvetova obojanih svim  bojama i nijansama spektra. U ponekoj udolini tog tepiha utočište su našla jezerca po čijoj površini, svojim prstima, uporno šara vetar.

zabljak_jezero

Ka jugu, blago vijugajući između zaobljenih brdašaca, razmotava se siva traka, po kojoj su četkom izvučene tri bele linije. Razmotava se daleko, do horizonta,  gde udara u rub golubije plavih  vrhova planina. Desno, odmah se pogled nasuka na veličanstvenog sivo-belog diva. Durmitor. Okolo pleše vazduh, ostavljajući otiske svojih pirueta na travnatim poljima, poteran nebeskim strujama koje donose vrelinu i mirise čak iz Afrike.  Oko se puni harmonijom prostora, zelenom i toplom plavom, i zahteve da ostane. Da se i dalje divi lepoti kreacija prirode, koju je čovek tek načeo.

zabljak2
Put pod pedalu bre! Čeka te more.
Brzinama za uspone, uspevam da savladam vetar i koliko toliko vozim bez preteranog umaranja. Nekad se desi  da moram skroz da stanem i siđem sa bicikla kako me vetar ne bi oborio, odgurao sa puta, ili srušio zajedno sa natovarenim biciklom. Tako dobrih desetak kilometara, dok se nisam dokopao zavetrine Bukovičke gore, kroz čiju utrobu je prokopan tunel nazvan Ivica. Neću tunelom, nego lomim levo i spuštam se u Polje Perovića.
Prolazim pored jezera Glava Bukovice iz kojeg kaplje potok širine „za preskočiti“, da bi kilometar niže taj potočić, potpomognut pritokicama i slivčićima sa okolnih brda, narastao u pravu reku Bukovicu. Izohipse njenog korita prati i asfaltirani put provlačeći se gustom četinarskom šumom. Donekle zaklonjen od vetra, klizim kroz hlad borova, slušam cvrkut ptica i huk reke. Sa mene spadaju svi nataloženi slojevi gradske prljavštine, buke, zarastaju ožiljci i povrede nastale pod uticajem loših ljudi. Čistotom ove prirode, gde mirišu lavanda i med,  i ovog momenta, ovde… sada,  regenerišem se.

bukovica2

Obilazeći oko Male Borove Glave, izlazim na magistralni put Šavnik – Kolašin, koji se zalepio na južne strane brda. Sa manjkom debelog hlada, izložen vetru i jakom suncu, krećem znojavo goredoliranje, jakim usponima i kratkim spuštanjima.
Osveženje, i mesto za predah, nudi nekoliko uređenih izvorišta sa ledeno hladnom i osvežavajućom vodom. Pentranje postaje teško, dosadno i pusto. Sem pokojeg zdanja, poput Manastira Podmalinsko iz XV veka, i po koje usamljene trošne kuće, drugih tragova ljudi skoro da ni nema.
Nakon osam kilometara kod sela Kolarić preskačem preko prevoja i puštam se, napokon, u dobro i dugačko spuštanje. Doduše, bilo bi dobro da put tog dana nije bio nabacan odronjenim kamenjem svih veličina. Od veličine ljudske šake, pa do gromade veličine pobedničke bundeve na Kikindskim danima ludaje. Ništa od opuštenog sjurcavanja u Šavnik. Umesto toga, četiri kilometra opreznog slaloma između kamenja.

U „grad u pokušaju“ Šavnik, stižem oko jedan iza podne. Mešavina baraka, socijalističkih zgrada na dva tri sprata, limenih i bibercrep krovova, visokim rastinjem obraslih javnih površina, jednim betonskim terenom za fudbal i stovarištem. Kad prođete tablu, prvo ide pošta, zidana od crvene cigle. Pored pošte stoji banka, i kuća mesne zajednice.
Zatim dolazi hotel, urađen u planinskom stilu, sa drvenim stubovima i drvenom nadstrešnicom, sivim kamenim oblucima i dekorisanim zidovima. Trafika, mostić, stambeni blok sa četiri ili pet trospratnih duguljastih zgrada, i eto vas pred tablom sa natpisom ŠAVNIK .

savnik

Okrećem, i vraćam se u „centar“, kako bih našao bilo kakav kafić, birtiju, kafanu… ma i klupa ispod neke topole bi bila odlična. Razmišljam kako bi bilo dobro napuniti se kofeinom i šećerom, gledajući uspon koji mi predstoji, te kako se, vijugav poput dugačke sive gliste, uspinje na planinu Vojnik,  Nailazim na birtiju. Tu nije bilo zabune. Sa kariranim mušemama na rasklimanim stolovima, bakarnim pepeljarama, katodnim televizorom, i čučavcem u metar sa metar toaletu. Ovakav prostor nema drugo ime.
Loš prvi utisak anulira terasa u hladu koji su pravile krošnje ogromnih starih topola. Reka Bukovica donosi, u obliku blagog povetarca, svež vazduh, i odnosila pogled na oštre ivice kanjona. Negde među tim brdima i gustim šumama skriven od znatiželjnih pogleda spava i kanjon Nevidio.
Nes, koka-kola, velika čaša vode, tamno zeleni čupavi tepih prebačen preko okamenjenih visokih talasa i jedna bistra reka, produžiše odmor sa, predviđenih 20 minuta, u puni sat.
Dovoljno i da se na slici o mestu, umesto sive i tamno plave, pojave topla žuta, zelena, i azurno plava.
Spreman sam za uspon kako mi rekoše „na kojem se i auto muči“. I više nego spreman. Sa manje tovara, mnogo lakše se i penjem. Polako i bez pauza, vijugam po severnom boku Vojnika, kroz šumu koja kroz svoje krošnje prosejava zlato sunca i plavu neba, i meša sa gustom, tamno zelenom tišinom, koju tek ponekad, na tren, propara režanje kakvog besnog automobila ili razdrndanog kamiona. Nakon pet vijuga koje savladavam bez pauze izlazim na čistinu i ravninu, ali nastavljam da kotrljam skoro istom brzinom. Gledam da li su prazne gume ili mi pakna kočnice češe felnu. Nije nikakav kvar nego mi se poput olovne mreže, vetar upleo u točkove, bisage, leđa i lice, i na kraju, nakačio na grbaču. Kao na reklami, stoji parkiran kamper a iza njega neka ogromna nevidljiva ruka drži razmotanu fototapetu sa motivom „sunce iznad kanjona” . Odmah stajem. Taman da napravim pauzu i malo bliže, uživo, osmotrim „životnu želju“. Videvši me, stariji bračni par me pozdravlja sa oduševljenjem mojim prevoznim sredstvom. Pozdravljam i ja njih s očitim oduševljenjem njihovim prevoznim sredstvom. Par minuta prijatnog i opuštenog  razgovora, na polu engleskom polu rukama jeziku, dovoljni su da se razmene iskustva o putovanjima i dalekim destinacijama. Isti se lako razumeju. Dovoljan je pogled, osmeh, i par reči, da se, u glavama „ Istih ” ispiše bezbroj stranica neke zajedničke knjige. Zajedno obilazimo Normandiju, Pirineje, Đerdapsku klisuru i mesta do kojih još nismo stigli. Taman kad je tekst na stranicama postao najlepši, prekidam poglavlje pod nazivom „kako ću i ja jednom tako putovati“,  pozdravljam francuski bračni par, i nastavljam da kotrljam. Svojim stranicama.

kanjon

Primećujem da mi je sve teže da se zagrejem. Hladnoća mi se već uvukla u pluća i zakačila na leđa, a i sama vožnja po konstantno jakom vetru mi postaje izuzetno naporna, i neudobna. Znak da su kalorije od jučerašnjeg ručka odavno potrošene.

Aha… mogao bih ovde dići šator, ajde još koji kilometar.
Ovde je odlično, ima i klupica.
Probaj još malo.
Na visoravni i čistini, me zajedno udaraju sunce, vetar,  i umor.
< Motel restoran
camp >
Znakovi pored puta! Bogovi nomadski, vidim vas jasno!

Silazim desno sa puta i vozeći sitnim makadamom dolazim do male kućice. Javljam se srednjevečnoj ženi koje me otpozdravi, pokaza prstom prema muškarcu koji sedi na drvenoj klupi, i nastavi da okopava baštu.

– Dobar dan, da li radi kamp?
– Radi radi, al nema ti struje!. Izbio mi osigurač… izgleda. Nastavlja da šrafcigeriše…
– Dobro, ne treba mi struja, samo mesto za kamp i tuš
– Eee nema ti ni tuša! Nestalo je i vode, nešto rade. Evo možeš ovde gde su bili Belgijanci.
Juče su otišli. Aaa kakvi su! Muž i žena ti putuju biciklom po Evropu, sa đecom tri i pet
godina. E ako nećeš šator imaš i kamp kućicu.
– Cena?
– Еvo za tebe pet eura. Kućica 10 eura. Sad ću ja da napravim struju, al vode bojim ti se
neće biti.
– A ima li nešto da se pojede?
– Evo imaš ovde etno restoran. Etno restoran a cene iz Njujorka. Eee a imaš ovaj novi
motel restoran. Sad si ga prošao. Tu ti je dobro i jeftino.
– Okej, hvala. Idem da pojedem nešto pa se vraćam.

Nakon pljeskavice sa pomfritom, kafom, velikom čašom vode, i koka-kolom, osetim kako mi se vratiše i volja i snaga. Dva glavna preduslova za vožnju bicikla.
Na mobilnom telefonu zaokruži se sedamnaesti čas. Plaćam ceh, i odlučujem da ipak nastavim dalje. Pa dokle doguram. Imam, sigurno, dobrih tri sata dnevnog svetla, i dovoljno, u šumama Vojnika, skrivenog prostora idealnog za kamp. Za Dž.
Posle 500 metara kreće druga tura uspona. I dalje sa vetrom u čelo. Vijugamo kroz šumu put i ja. Izborio bih se ja nekako sa njegovim nagibima, ali mi vetar kvari proračun.
Iza jedne od lakat krivina nalećem na kolonu. Svi automobili koji su me obišli stoje u redu jedan iza drugog, nemi, a sad umesto njih, reže njihovi vlasnici. Prolazim pored i udaram pravo na prepreku. Preko lakat krivine, pružio se, koliko je dugačak, kamion sa prikolicom. Zaglavio, i ne može ni napred, ni nazad. Oko njega se skupile mudre glave i nešto većaju. Obilazim kamion, pozdravljam okupljene, i vraćam se svojoj muci. Ajmo opet gore. Prolazim i tablu „ skijalište Vučjee ” i hvatam zalet za desnu lakat krivinu. Prevoj je blizu, sve više mi je neba iznad glave. i sve lakše kotrljam ispeglanim asfaltom.  Sa leve strane uočavam makadamski put zatvoren metalnom rampom.
Mora da krije fino mesto za kamp.., pomislih i nastavih dalje.
Par stotina metara i kočim. Ispred mene zjape čeljusti tunela.
Kad sam se raspitivao za put, rekoše mi „ako pratiš novi put, nakon tunela ti je sve do Nikšića nizbrdo. I to dobro nizbrdo.“ Samo što ja nisam hteo da idem novim putem nego starim. Na Vučje Milane! E sad mi je kliknulo da sam promašio skretanje. Okrećem leđa tunelu i vraćam put unatrag. Srećom pa je nizbrdo.
Iz čiste znatiželje stajem kod rampe. Naslanjam bicikl na nju, osmatram katanac na kojem je vreme odavno zalepilo rđu, provlačim se ispod, i ulazim u „zabranjenu teritoriju“. Ne znam da li je barikada tu zbog savršenog mesta za kamp, ili zbog neke tajne vojne baze, ali čim sam video malu livadicu, od vetra zaklonjenu brdašcetom i gustom krošnjom, nekog meni nepoznatog drveta, znao sam da je moja vožnja za danas završena. Provlačim bicikl ispod rampe, Raščišćavam od kamenčića dva kvadra livade, dižem šator i u svaki ćošak ubacujem po jednu bisagu kako ga vetar ne bi podizao. Večeram, perem zube i tuširam se litrom vode. Okružen šumom, okupan srebrom punog meseca.
Na 1470 metara nadmorske visine Full moon night camp.

kamp

18. JUN

Budi me cvrkut ptica. Vetar je imao noćni koncert „za jugo, krošnje i šatorske kanape“ , postepeno stišan dolaskom zore. Odmoran i svež , već po navici, pakujem stvari na bicikl, spuštam ga do magistrale, montiram torbe, i udaram pravac ka juče promašenom skretanju. Prolazim drvenu tablu, pozdravljam Subotičane koji su stali da doručkuju, i nastavljam dobrim drumom koji vijuga kroz gustu i punu ozona šumu, u čijoj su se mreži od grana hvatali prvi zraci sunca. A onda, kao kroz neki nevidljivi portal, putnik preskoči u drugi svet. Razbežalo se drveće, dozvolivši pogledu i suncu da se rastče po nepreglednim zelenim tepisima Jasenovog Polja. Iznad glave se razli plavo nebo kojim, po nevidljivom putu, tromo plovi pokoji usamljeni razbarušeni oblak.
Dobro je ovo jutro.
„Da sam juče, po onakvom vetru, zabasao na ovu čistinu, bez ikakvog zaklona na vidiku, teško da bih uopšte mogao i podići šator.“ Sveti Nomadi me paze i, kako treba, kroje put.
Vozim polako nestvarnim krajolikom koji je, sem nekoliko, iz budućnosti, vetrogeneratora, i iz prošlosti, dva tri katuna, i jednog uskog druma, potpuno oslobođen svih ostalih čovekovih kreacija.

polje

Jedina sigurna stvar ovde, za čoveka, je stalna borba na život i smrt. Borba sa dugim i hladnim zimama, vukovima, sušom, grubom i neplodnom zemljom, ili okupatorom koji i to malo rodnosti poželi da satre.
Da se i za takvu zemlju krvari i gine, daje život za plitko parče crnice, svedoče spomen ploče postavljene na svakih par stotina metara.
Na ovim proplancima su jedinice Durmitorskog odreda naneli velike gubitke Italijanskoj kaznenoj ekspedici da bi ovi u znak odmazde spalili dva sela i pobili sve koji su se u selima zadesili. U katunima rađala deca, formirani novi odredi. U selima umiralo.
Livade se polako pretvaraju u krš, ali čak i ovde, u ovom kršu ljudi uspevaju da nađu malo parče nečega što će im podariti život. Parče meke grude, da je zaoru plugom i poseju neko seme, dovoljno jako da iskopa sebi put kroz ovu suvu i grubu zemlju. Nešto što će ova suva i gruba zemlja poroditi. Parče livade na kojoj će čuvati stado ovaca. Parče života.

golet
Obilazim, van sezone, pust, ski-centar Vučje, i nastavljam da sa uživanjem u tišini i toplom danu, kotrljam poljima i vrtačama. Tišinu razbi tup i dubok zvuk, koji se iznenada raspe preko oštrih stena. Jedan… pa još jedan… Kao da udara ratnički bubanj.  Na proplanku ispod mene upravo se odvija borba ovnova. Glavom u glavu. Prvo iz mesta, pa dva tri koraka nazad da bi se napravilo dovoljno prostora za juriš, pa udri na protivnika. Pucaju udarci i odjekuju kršom. Ni jedan ne popušta. Ko zna do kad bi bitka trajala da je nije prekinuo stari čoban, lupajući obojicu drvenim štapom po guzici. „Sunce li vam jebem sad ste našli…  mič se! I ti isto!! „
Ovnovima ostaje da raščiste račune neki drugi put. Možda nekad, kad starina bude prilegao u debeli hlad ispod nekog, na ovu nadmorsku visinu, zalutalog drveta, da malo odmori kosti i uhvati parče sna, a oni da opet odmere snage.

polje2

Oko mi sve više zapinje na krš i oštri sivi kamen koji kida pitoma zelena polja. U strahu da ne bude i on nasukan na oštre hridi pojuri daleko napred, i tako zaplovi preko Nikšića. Smešten između vrhova Budoš i Tović, grad sa dva jezera i jednom rekom.
Spuštam se sa 1300 na 560 metara nadmorske visine, uskim i starim ispucalim asfaltom, oprezno, ne skidajući prste sa kočnica.
Ulazim u za mene kontaminiranu zonu.
Naviknut na tišinu i miris neba, nepripljemljen, upadam u zaglušujuću buku automobila, sirena, žamora ljudi,dreke, vikanja, psovanja i dozivanja majmuna, smrada kontejnera, smrada guma i motornih gasova, smrada ustajalog vazduha. Smrada čoveka.
Jurcam desnom od tri trake i trudim se da se što pre dočepam parka, pre nego mi „ živacmetar” ode u crveno. Dokopavam se gradskog parka i pikiram kafanu u čijoj bašti sedi čitavo jato penzionera, jer kao što dobra pljeskavica skuplja taksiste, tako i dobra kafa i jeftino pivo skupljaju penzionere. A meni sad treba dobra i jaka kafa.
Uz ispitivački pogled, fokusiran kroz dioptrije naočara, stalni članovi me pozdravljaju i izražavaju dobrodošlicu. Naslanjam bicikl na zid kafane, i nakon standardnih odgovora na pitanja „odakle“ „kuda“ „je li teško“ naručujem kafu, koka-kolu, i veliku času česmovače u koju rastvaram multi vitamine.
Dolazi i Nikola. Arhitekta, modelar, i rekreativni biciklista. Čim me je, odmah, pitao za bisage, gorionik, šator, gume, sic.. postade mi jasno da je i on dobrano zaražen ciklonautskim virusom, i da je samo pitanje kada će metamoforzirati iz povremenog bicikliste u pravog ciklonauta.
Dobrih dva sata bistrimo o biciklizmu, po malo o letenju, i najmanje o arhitekturi. Skoro je 11 časova, a zvezda je baš upekla, tako da, iako nevoljno, moram prekinuti prijatan divan i nastaviti dalje. Čeka me more. Nikola me časti sendivčem koji pakujem u bisage, i upućuje na pravi put.
Bulevarom Vuka Mićunovića pa Hercegovačkom kojom izlazim iz grada. Kod nadaleko poznatog restorana Kastel, koji sem oblika logoa po izgledu nema aposlutno nikakve veze sa imenom, hvatam levo, i nakon kilometar i po izlazim na branu koja ne dozvoljava Slanom jezeru da poplavi Nikšićko polje. Sa desne strane mi mirna i ravna voda Slanog jezera a sa leve ravno Nikšićko polje izdeljeno potocima, na pašnjake i gajeve.

niksic

Nakon ravne brane kreće lagana uzbrdica. Uz horsku pratnju miliona zrikavaca, po sad već užarenom asfaltu, kidam poslednje parčiće putovanja. Po osmand-u od mora me deli tridesetak kilometara. Po X osi. Koliko me deli po Z osi, ostaje mi sam da izmerim.
I tako krećem u merenje prostora, okružen šibljem i kamenjem, sa zvezdom u zenitu, odustvom ljudi, i u društvu guštera i zmija koje mi s vremena na vreme pretrče, odnosno prepuzaju, ispred točka. Prolazim pored terena za neki, do sad meni, nepoznat sport. Livada oblika pogodnog za bejzbol, sa pokošenom travom koja je ostavljena da je sunce pretvori u seno, i sa dva koša za košarku. Sport koji se igra na tom terenu sigurno je neki spoj Koš-enja trave i Koš-arke. Košenjarka. Razmišljanje o pravilima igre ostavljam za neko drugo vreme.

košenjarka

Penjanje mi postaje naporno. Kao po pravilu, na svakih savladanih par stotina metara strmog uspona, dođe kratko i bespotrebno spuštanje, u kojem se izgubi teškom mukom stečena visina. I krajolik se menja. Sad me umesto niskog šiblja počinje okruživati prava, puna hlada, šuma. Dolazim do česme sagrađenje za potrebe dve tri usamljene kuće zajedničkog naziva Bijele poljane, i pravim pauzu za ručak. Izmoren vrućinom i dosadnim usponima otvaram upakovane sendviče sa piletinom i pomfritom. Nikola, ooo dobri čoveče, hvala ti za ovu bogovsku hranu!. Vratio sam volju i snagu. Gledam Lovćen i osetno jače čupam napred. Juriš na Čevo.

Čevo ravno, gnjijezdo junačko,
a krvavo ljudsko razbojište,
mnoge li si vojske zapamtilo,
mnoge li si majke ojadilo!
Ljudske su te kosti zatrpale,
ljudskom si se krvlju opjanilo;
vazda raniš od Vidova dana
junačkijem i konjskijem mesom
gavranove i mrke vukove!
Strašno l’ bješe jednom pogledati:
dim te crni bješe priklopio,
sto hiljadah pritislo Turakah,
oko tebe puške grmijahu,
frištijahu hiljade momakah
a grakahu na jata vranovi.
Iza tmine i sunce ogrije:
pred večer se nad tobom izvedri,
Turke mrtve po tebe brojasmo,
pogodit se nigda ne mogasmo
oko broja, koliko ih bješe.

( Gorski Vijenac )

Letim nizbrdo ka Čevu. Kroz kameni rov, pa pored starog groblja nakon kojeg, sa desne strane, ugledah i prvi objekat junačkoga sela. Jasno se vidi da je napravljena za vreme socijalističke Jugoslavije. Smeštena na raskrsnici puteva, od kojih jedan vodi za Danilovgrad, a drugi za Njeguše, objekat na sprat, sa dva ulaza i malim prozorima, i stubom koji podupire ćošak zgade. Na zadnji zid glavnog zdanja je naslonjen malo niži, ali duži, objekat sa pet ogromnih prozora. Verovatno magacin. Na drugi zid dozidan, ne višlji od šupe, manji, sa par malih prozora i drvenim vratima. Za razliku od ostalih strana koje su okrečene u belo, frontalna strana glavnog objekta je ofarbana u zeleno, a šupa pored u žuto. Harmonija boja  je pobegla daleko iz brda. Iznad jednog od ulaza, službenog, stoji tabla sa logoom PTT-a, iznad koje se vijori crnogorska zastava. Iznad drugog ulaza, onog manje službenog , stoji natpis „KAFANA“. Ovim je funkcija zgrade jasno definisana. Pošta mi ne treba, ali u Kafanu moram da svratim.  Ima kafana i baštu, u kojoj se u senci suncobrana sakrio jedan mali sto na koji su naslonima naslonjenje četiri metalne stolice… plave. Naslanjam bicikl na zid kuće i stupam na prag vrata. Unutra brojim još četiri mala stola sa kariranom mušemom. Zid je ofarban masnom zelenom. Gornja polovina prostorije napunjena višegodišnjim duvanskim dimom. Desno od vrata je visoki šank, a iza šanka, na sto, postavljeno ogromno crno bure iz kojeg je u česmu nasađenu na požuteli lavabo sprovedeno crno okiten crevo.
Svi stolovi su prazni.. sem jednog. Za tim jednim, sede trojica muškaraca. Dvojica igraju šah, a između njih, u ulozi posmatrača, ugnjezdio se treći. Okrenut leđima, nalaktivši se na naslon okrenute stolice prati ljutu borbu koja se odvija na šahovskoj tabli postavljenoj na kariranu mušemu. Sve troje toliko udubljeni u dešavanje na tabli da me ni ne konstatuju. Razmišljam da li da Da li da krenem sa „Pomoz Bog, junaci“

– Dobar dan
Okreće se samo posmatrač… Generali, u svojoj koncetraciji smišljanja sledećeg poteza, ne pomeriše ni brk. Posmatrač mi klimnu glavom.

– Šta ti treba?
– Mislio sam popiti nešto , da se malo osvežim.
– Aj tamo napolje pa na drugi ulaz. Tamo ti je gazda.
Gazdu nalazim u žutom objektu, kako u dubokom ulju peče neko meso, dok se on sam kuva ogrezao u sopstveni znoj.

– Ja bih hteo…
– Aj molim te idi sam uzmi šta ti treba, ne mogu ti sad ovo prekidat! Tamo ti je frižider. pokazuje mi smer dugačkom metalnom štipaljkom, koju je do malo čas koristio za okretanje mesa.
– Ako hoćeš vode, možeš sipat u selu, na česmi… Ako je ima.

Vraćam se u zeleni objekat. Situacija na bojnom polju nepromenjena. Rovovska bitka. Ne registrovan od bilo koga uzimam koka-kolu iz frižidera, i izlazim napolje. Vraćam se ponovo u žuti objekat.

– Šta si uz’o?
– Evo jednu koka-kolu
– To ti jeeeee, aj, jedan euro.
– Ajd, uzdravlje i srećan rad.
– Sad ti je sve do Lovćena ravno!

Vraćam se u sedlo i lagano prolazim pored nekoliko kamenih kuća. Na česmi, ovaj put, nema vode.
Ako vam neko kaže „sad ti je sve ravno“ a niste u Vojvodini, debelo vas laže.
Istini za volju, prvih dva kilometra od Čeva su odista ravni. Onda kreće, kako bi to Jone rekao, goledoliranje. Uspon dug kilometar dva, nakon kojeg naiđe kratak spust, nedovoljan da se odmore umorne noge, a dovoljan da se izgubi, teškom mukom stečena, nadmorska visina. Onda opet kreće uspon, i tako gore dole starim uskim austrougarskim putem, kroz oštri crnogorski krš.
Misli mi prekida preticanje plavog kamiončića pretovarenog drvima. Nekako na mišiće, sa urlikom motora, čija buka razbija tišinu okoline, i rasteruje sve zmije i ostale životinje u krugu od dvadeset kilometara, kao i rojenje svih mojih misli, dostiže 20 kilometra na čas i probija se na prvo mesto.  Dok me preticao, vozač me pozdravi rukom, i duplom sirenom, dodade još malo dizela u svoj Tamić,  koji sa mukom i fuktanjem nastavi da grabi uspon. Ja nemam više šta da dodajem. Brzina je konstantna -11 kilometara na čas.  Ustalio sam tempo i lagano krckam uspon.

Lovcen

Ćeklići!
… Vojnici, brojem manji
A desnicom i nožem ne kraći
i od onih iz najvećih plemena,
Vi ste svuda dopirali
I među prvima grabili
lovorove slave i poštenje…
Više, pouzdano više
Ostalo je poginule vaše braće
I očeva na granici domovine,
Negoli vas sada ima ispred
Mojih očiju.
(U spomen Ćeklićima palim u ratovima)
(1858 – 1945 )

Selo Vučji do je selo koje broji jednu zgradu. U toj zgradi na čijoj frontalnoj fasadi stoji petokraka, da ne bude zabune ko je sazidao, nalazi se ovim redom: Kafana, škola, pošta. Škola i pošta ne rade, verovatno zbog letnjeg godišnjeg odmora, ali kafana zato radi. Ostavljam bicikl na zajednički zid i ulazim u kafanu. Stolovi, opet, sa kariranom mušemama, i mesinganim pepeljarama, uredno složeni, kao da svakog trenutka očekuju  putnike punog autobusa. Turiste koji su krenuli na eksurziju „četiri kanjona“ Međutim, putnika još uvek nema… sem jednog. Za šankom stoji naslonjen isti lik iz kafane u Čevu. Onaj posmatrač. Polako uvlači dim cigarete i ispija gutljaj piva. Nasuprot njega stoji konobar od svojih šezdesetak godina. Kako sam zagazio na štok, ućutaše. Kao da sam ih prekinuo u nekom važnom razgovoru, koji je trebao da se završi dogovorom, obojica prekinuše svako svoju rečenicu, i načkiljivši oči da me bolje vide, podigoše ruku u znak dobrodošlice. „Sad imamo i trećeg” Ja sam rešio da ne dozvolim da me uvuku u raspravu.

– A vidijo sam ja tebe! Ti si bio u Čevu, teraš ono bicklo?
– Kriv po svim optužbama. Da li bih mogao da kupim vodu ?
– Nema vode, to ne držimo. Oš pivo? – Dodaje konobar.
– Nisam neki ljubitelj ukusa piva, imate li bar ono sa limunom?
– Znači sok. Evo…

Desetominutni odmor u jedinoj zgradi posađenoj izmedju nigde i ničeg, uvukao me je u  razgovor o besparici, neuređenju, sistemima, ljudima koji odu i više se nikad ne vrate.
O odlasku.

– Ajd nek ti je sa srećom! I sad ti je sve do Lovćena ravno!! A onda imaš dobar uspon. Kad se spustiš u Njeguše, praktično si stigo! Aj!!

Podižem ruku, zahvaljujem se na savetima i nastavljam da kidam uspon.
Jest ravno u majčinu…
Penjem svoj poslednji uspon.. Na Lovćen.
Kako bih prekratio vreme šaltam podatke na brzinomeru. 19:36… 12 kmh… distance 712km. 19:37…
Osetim da mi se kadenca ubrzava, podižem glavu i vidim da sam na prevoju. To je to.
Čeka me nagrada! „spuštanje sa 1120 na 820 u 5 kilometara vijugavog puta.“

pogled2
Nagradu maksimalno koristim i sjurcavam se u Njeguše.
Usporavam maksimalno kako bih podrobnije osmotrio na daleko čuveno mesto. Prolazim pored rodne kuće Petra Petrovića Njegoša iza koje se pomalja motel. Odnosno ruševina nekadašnjeg motela. Skoro svaka kuća je pretvorila neku od svojih soba u otvorene pijačarske pultove, na kojima prodaju originalnu, Njegušku pršutu, sir, masline, sir sa maslinama, sir u maslinovom ulju, pršutu sa maslinama, pršutu sa sirom, i sve ostale moguće kombinacije. Našlo se tu mesta i za, ikone, magnetiće, kace, kape, marame i ostale đinđuve. Za turistu svašta, za mene ništa.
Periferiju mesta naselile su novoizgrađene kuće na sprat, sa velikim i uređenim dvorištima.
Pomalo razočaran mešavinom svega i ničega podbadam konjića. Miriše more!

Provukavši se između nekoliko brežuljaka, otvori se umetničko delo prirode.  Pogled mi se izgubi u zlatnoj izmaglici. U zlatom tkanom velu svoje lice krila je Nevjeste Jadrana, a iznad njene glave, poput oreola, sijalo je ogromno žuto sunce.

boka

vozili:
Aleksandar Kovač iz Kule
Ivan Vislavski iz Kule
Milan Obradović iz Sombora.

Svi likovi i događaji, u ovoj priči, su plod mašte jednog bicikliste.

Facebook Galerija fotografija 1
Facebook Galerija fotografija 2